Hrvatski deja vu: Bogovi rukometa nam (zasluženo) odnijeli boj za medalje

Kao i prije 18 godina, Francuska je u Zagrebu zalupila hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji vrata polufinala Europskog prvenstva.

Hrvatskoj je te 2000. godine trebao trijumf nad Francuzima u Ledenoj dvorani da bi otišla u boj za medalje (završilo je 26:26), ove srijede je dovoljan bio i remi, ali epilog je bio isti: u oba navrata konačan rezultat otišao je na francusku stranu.

Odmah da razjasnimo, ova pobjeda Francuske u Areni Zagreb potpuno je zaslužena i nema nikakvu mrlju. Sinoć su bili bolji, i inače jesu bolji od naše reprezentacije i tu se nema što pričati. Otišli su u polufinale, pokušat će svjetskoj tituli dodati i onu europsku, a bit će im to lakše utoliko što su se sami pobrinuli da eliminiraju domaćina.

Druga je stvar što se Hrvatska uopće dovela u ovu poziciju da u izravnom okršaju s Francuskom mora odlučivati o prolasku u polufinale. Skupo, strašno skupo je koštao onaj poraz od Švedske u Spaladium Areni.

Rezultat utakmice Švedska - Norveška išao je na ruku našoj reprezentaciji, tisuće navijača u Arenu su stigle ranije dati podršku Norvežanima i pozdraviti njihovu pobjedu. Od ulaska Francuza na zagrijavanje publika se potrudila zaželjeti im vatreni doček, dočekavši ih s gromoglasnim zvižducima sve, a posebno braću Karabatić.

Iako smo na prvu obranu Stevanovića čekali do 12. minute, Hrvatska je imala priključak u tom periodu, a kad je Manuel Štrlek zabio za prednost Kauboja 7:6, a potom i Stevanović obranio zicer Sorhaindou, Arena je "eruptirala".

Nažalost, nakon toga kreće onaj black-out o kojem je nakon utakmice pričao Marino Marić. Previše nesmotrenosti i izgubljenih lopti u napadu, nedovoljno brze reakcije u obrani (Francuzi su svoje napade nerijetko završavali i poslije svega nekoliko sekundi) i razlika je narasla na golemih 13:19 do poluvremena.

Francuski izbornik Didier Dinart primijenio je poučak iz svojih igračkih dana: agresivno na našeg srednjeg vanjskog Luku Cindrića kojeg su francuski igrači hvatali na prvom koraku, a Cindrić je u tim duelima gubio previše energije i posljedično je ostajao bez rješenja, uslijed čega je patio cijeli hrvatski napad. U onim najzlatnijim danima francuskog rukometa Dinart je na taj način, u tandemu s Bertrandom Gilleom, zaustavljao Ivana Balića.

Kada je već izgledalo da su sve lađe potonule, a Hrvatska se velikim uraganom približila na samo gol zaostatka (25:26) da bi Francuzi odmah ubacili u brzinu više, zabili dva pogotka u manje od minutu i riješili utakmicu.

Francuzima zbilja svaka čast. U njihovoj reprezentaciji dolazi do određenih promjena od natjecanja do natjecanja (oprostili su se Omeyer, Narcisee...), ali Les Experts su i dalje na tronu. Bogovi rukometa jure svoje četvrto zlato na europskim prvenstvima, imaju savršeni učinak na ovom turniru (šest utakmica - šest pobjeda) i iduća im je na redu Španjolska.

Nama ostaje žal. Nacije poput Tunisa (SP 2005.), Srbije (EP 2012.), Katra (SP 2015.) na domaćem su terenu uspjele izboriti polufinale, a to nije uspjelo Hrvatskoj koja si tepa da je rukometna velesila. Ili možda, kao što je neki dan između redova poručio Nikola Karabatić, jednostavno to više nismo?