Nedavno završeni Wimbledon ponudio je spektakl za ljubitelje tenisa – u subotu je u finalu ženskog turnira Iga Swiatek uvjerljivo uzela titulu, a dan kasnije Jannik Sinner isto je uspio u muškoj konkurenciji.
Ove sezone mijenjao se nagradni fond i termini finala, ali jedna stvar na Wimbledonu ostala je nepromijenjena: neobičan i mnogima zbunjujuć sustav bodovanja u tenisu – 0, 15, 30, 40, deuce, prednost... Mnogi se i danas pitaju: zašto baš ti brojevi?
Od sata do igre
Najprihvaćenija teorija kaže da su brojevi 15, 30 i 45 potekli iz sustava označavanja bodova kazaljkama sata. Svaki osvojeni poen pomicao bi kazaljku za četvrtinu kruga – s 0 na 15 pa na 30 i zatim 45. Kad bi kazaljka došla na 60, to bi označavalo kraj igre.
Kasnije je broj 45 zamijenjen s 40 kako bi se pojednostavio sustav, dok je "deuce" uveden kako se meč ne bi mogao završiti s jednim poenom prednosti. Ako bi igrač osvojio poen kod deucea, kazaljka bi se pomaknula na 50, a ako bi osvojio još jedan, otišla bi na 60 – i time bi osvojio igru. Ako ne uspije osvojiti dva poena zaredom, rezultat se vraća na 40:40.
Drevna tradicija koja i dalje živi
Zanimljivo, postoje i teorije koje upućuju na još ranija vremena – čak na 16. stoljeće, kada se tenis igrao bez upotrebe satova, ali je logika bodovanja već tada bila slična.
Danas, iako se teniska pravila redovito moderniziraju, ovaj sustav bodovanja opstaje – i dalje izaziva čuđenje kod onih koji ga tek otkrivaju, ali postao je dio čari i identiteta sporta.