Uoči Europskog vaterpolskog prvenstva, ali i poslije onih uvodnih utakmica i pobjeda hrvatske reprezentacije, o osvajanju zlatne medalje nitko nije htio naglas pričati.
Izbornik Ivica Tucak još prije početka Eura pričao je kako Hrvatska uvijek i svugdje mora ići na medalju, ne precizirajući da Barakude pucaju na onu najzlatnijeg sjaja. Na taj način su Tucak i suradnici htjeli obuzdati euforiju i zadržati fokus svojih igrača, da idu utakmicu po utakmicu.
Sad kad su za tili čas proletjela ova dva tjedna u Spaladium Areni, vrijeme je za ustvrditi da je naša reprezentacija imala pobjednički spoj psihičke i fizičke pripreme. U ključnim trenucima nisu gubili glavu niti padali sa snagom dozvoljavajući ekstrakvalitetnim suparnicima da im postižu lake golove.
No, ima ova Hrvatska još nešto - sjajan spoj starih i mladih igrača. Na jednoj strani prekaljeni lisci koji su se naosvajali medalja kako na klupskom tako i na reprezentativnom planu, na drugoj nekolicina onih kojima je nedavno Svjetsko prvenstvo, održano u Mađarskoj prije dva mjeseca, bilo prvo veliko natjecanje u karijeri.
Kada je Marko Bijač prije pet godina briljirao među vratnicama na Svjetskom prvenstvu na kojemu je Hrvatska osvojila zlato, u toj reprezentaciji bio i Ivan Krapić, a tek stasavao Loren Fatović, mnoge današnje Barakude bile su kilometrima daleko od današnje kapice reprezentacije. Neki doslovno, poput Konstantina Harkova koji je ove godine dobio hrvatsko državljanstvo i pokazao da će biti prava haubica s desne strane, a neki poput čuda od djeteta Marka Žuvela su još bili u omladinskom pogonu svog kluba.
Pet godina Hrvatske nije bilo u finalima velikih natjecanja i to je nešto što nikome baš nije dobro sjedalo, tim više što je Hrvatski vaterpolski savez u međuvremenu, s punim pravom i ponosom, izdao i knjigu o zlatnom desetljeću hrvatskog vaterpola - periodu od 2007. do 2017. u kojem su Barakude uzele sve, olimpijsko, svjetsko i europsko zlato.
Ova pomlađena reprezentacija na početku je svog puta, a kada vam jedan od prvih koraka bude ovako golem, onda je to znak da možete daleko. Za jednu momčad koja se praktički iznova sastala slijedom promjena nakon Olimpijskih igara u Tokiju, zbilja je sjajna stvar u razmaku od dva mjeseca završiti kao četvrta na svijetu i prva u Europi.