Vrhunsko licemjerstvo Madriđana: I Real je bio "umjetni klub". Dok je kupovao sve redom i najviše trošio, sve je bilo u redu

Ponuda Real Madrida ne odbija se. Ta je krilatica vrijedila desetljećima.

Ne treba to shvatiti doslovce, bilo je slučajeva kada su neki igrači odbijali Real, ali uglavnom se radilo o najvećim zvijezdama Barcelone ili Bayerna, Liverpoola, Manchester Uniteda i sličnih nogometnih divova, kada su ti klubovi bili na vrhuncima, dok je Real bio u blagoj sjeni.

U Španjolskoj se ne mire s nedolaskom Mbappea: La Liga pokreće sudsku tužbu protiv PSG-a

Kada pogledate imena koja su igrala za Real, sve je jasno. Real Madrid definitivno nije navikao na odbijance.

Real navikao dovoditi koga hoće i kad hoće

Real je snagom svoje veličine i sabranih trofeja desetljećima magnetski privlačio najbolje nogometaše sa svih strana svijeta, ali još više snagom novca. To ne treba preskočiti.

Tako je i stvoren, baš poput nekih klubova u usponu, koje navijači starih divova nazivaju umjetnima. Što znači "umjetan klub"?

Pa nije Real oduvijek najveći. I za njega se nekoć moglo reći da je umjetan. I on je nastao, baš kao i svi najveći klubovi (jer što je, recimo, bio Bayern početkom 60-ih – tek drugoligaš, a nije ni Liverpool do sredine 70-ih bio baš neki div), tako što su u jednom trenutku u njega upumpane goleme količine zelembaća. Za to vrijeme goleme.

Nazire se novi trener Dinama: Modri kopiraju Rijeku, Čačić je primirio Hajduk i ostaje u Maksimiru

I u pravilu je u to bila umiješana politika, na ovaj ili onaj način. Režim Francisca Franca ili točnije kastiljanska politička i plemićka elita bili su izdašni pokrovitelji Kraljevskog kluba, koji je desetljećima bio privilegiran. Pitajte što o tome misle Baski ili Katalonci.

Reći će vam da je to bio klub zbog kojeg su se mijenjali i zakoni. Barca će kao eklatantan primjer izvući „slučaju Di Stefano“, iako daleko od toga da Barcelona ima čiste ruke. Ona je tek druga po svemu iza Reala, pa i po lovu u mutnom.

I Real je jednom bio "umjetni klub"

Kako god, što je bio Real prije dolaska Di Stefana, Puškaša i ostalih svjetskih asova sredinom i krajem 50-ih? Tek jedan od većih španjolski klub koji je čekao naslov prvaka dvadesetak godina. Više su ih imali i Athletic, i Atletico, i Barcelona, čak i Valencia.

Toliko o trofejima. Što je s novcem? Praktički do jučer Real je držao gotovo sve transferne rekorde. Sve donedavno je bio klub koji je daleko najviše trošio na pojačanja i plaće.

Unatoč arapskim, američkim i ruskim milijarderima, Florentino Perez još uvijek slovi za najrastrošnijeg predsjednika. U dva mandata potrošio je stotine milijuna. On je na čelo Reala došao u ljeto 2000. i u prvom mandatu bio je daleko najveći potrošač u svijetu nogometa.  Kada je stvarao Galacticose, nitko mu nije bio ni do koljena po potrošnji i stoga je nastala fama koja traje do danas. 

Pet uzastopnih transfernih rekorda

Od 2000. do 2016. Real je pod vodstvom Pereza pet puta uzastopce rušio svjetski rekord (Figo, Zidane, Kaka, Cristiano Ronaldo, Gareth Bale). O daljoj povijesti Reakovih transfernih rekorda da ne pričamo. 

Činjenica je da pariški i engleski šeici zadnjih deset godina ulažu više, ali Perez je glavninu najvećih transfera napravio prije 2012. i još će trebati pokoju godinu da ga temeljito sruše kada se spoje sve godine njegova pontifikata. Treba uzeti u obzir da je na početku stoljeća euro vrijedio daleko više nego sada.

Je li Perez potrošio nekoliko milijuna više ili manje, i nije tako važno, bit ostaje ista. Potrošio je ogromne svote. Real je zadnjih 60-70 godina uglavnom trošio najviše, nerijetko i daleko najviše.

I kada sve to znate, španjolske krokodilske suze izgledaju jako licemjerno. Dok je Real dovodio koga je htio i trošio kako je htio, sve je bilo u redu.

Onda budućnost nogometa nije bila ugrožena, no kada su se na tržištu pojavili igrači koji su mu financijski ravnopravni, odjednom su Madriđani počeli trubiti o moralu.

Bogomdano pravo

Kao da im je kupovina najboljih igrača bogomdano pravo, i to stečeno rođenjem. Taj mentalitet ide ruku pod ruku s kraljevskim pedigreom. Nisu li elite plave krvi stoljećima apsolutnu vlast opravdavale time što im je to, kao, dano od Boga.

Uzgred rečeno, došla je i liberalna-demokracija pa se još uvijek ponegdje po krvi stječu naslovi i privilegije. Čak i u kolijevkama demokracije imamo kraljevske obitelji, što je samo sebi proturječno.

I Real, i Barcelona, i Manchester United i mnogi drugi veliki klubovi desetljećima su radili s minusom i bili u dugovima do grla. I još jesu u golemim dugovima, pogotovo Barca, a ni Manchester United i Real ne zaostaju odveć. Gotovo da nema većeg kluba koji nije u dugovima. I mjere se u milijardama.

U dugovima su desetljećima i svaki put su im banke odobravale nove kredite. Zna se kako je to išlo u Španjolskoj – političkim odlukama.

Još tamo prije dvadesetak godina, Real je pod Mendozom i Sanzom zapeo u ogromne dugove, a onda je Perez, tada još uvijek tek milijunaš, a danas višestruki milijarder, napravio kombinaciju s gradom oko prodaje terena, koji su, gle čuda, poslije pretvoreni u građevinsko zemljište i na njima su izgrađeni najviši madridski neboderi.

Navjeći klubovi redom u dugovima do grla

Ta se afera razvlačila godinama, uključena je bila i Europska komisija, ali na kraju je vuk ugrizao magare.

Real je tako izašao iz financijske krize, a Perez je potom pokupovao sve što puže i gmiže. Nisu Galacticosi stvoreni samo zato što su igrači rado dolazili u Real. Da nije bilo punih šlepera eura, od toga ne bi bilo ništa.

Zidaneov transfer u Real iz Juventusa u to je dobio podjednako nevjerojatan kao i Neymarov u PSG iz Barcelone. Kad bi uračunali indeks cijena, a pogotovo masu novca u to doba, koja je bila nemjerljivo manja u svijetu, te psihološki faktor koji iz toga proizlazi, jer toliko novca nije imao nijedan klub, milijardera je bilo nemjerljivo manje, Zidaneov transfer zapravo je nevjerojatniji od Neymarova.

Zidaneov transfer iznosio je 77,5 milijuna eura, a svi znamo koliko ja pala vrijednost eura i kakva je realna inflacija od tada do danas. Pa samo je gorivo barem tri-četiri puta skuplje.

Kad se podvuče crta i uzme povijesni kontekst, koja je onda razlika između puta ka uspjehu Reala i PSG-a? Gotovo nikakva. Dijele ih samo nijanse. Put je sličan, a rezultat ne mora biti i nema nikakve veze s poantom izračene tvrdnje. 

Vrhunsko licemjerstvo Madriđana

Stoga je prozivanje PSG-a da ubija nogomet i lamentiranje o Mbappeovoj izdaji i pohlepi, što je možda i točno, čista je hipokrizija.

Tko ima više novca i tko je spreman više uložiti, taj je oduvijek u prednosti što se tiče dovođenja igrača, a opet ne mora značiti da će mu se to rezultatski isplatiti.

Tko zna hoće li PSG ili Manchester City uspjeti uloviti bijelog kita (Ligu prvaka), ali ako nastave ulagati, logično je zaključiti da će im se jednom posrećiti.

Uostalom, nije baš da nisu ništa napravili dosad, Građani polako ulaze među najtrofejnije engleske klubove, a PSG je blizu da postane najtrofejniji francuski klub.

Ako ovako nastave, jednom će i oni biti stari divovi. Zar to već nije Chelsea? A nije prošlo ni 20 godina od ulaska Romana Abramoviča u engleski nogomet.