Odjeci derbija polako se stišavaju, racionalnije i trezvenija se analizira utakmica i cjelokupna situacija u HNL-u, no i dalje ostaje dojam da je Dinamo značajno pao i da Hajduk ima veliku šansu ove sezone uloviti bijelog kita koji mu izmiče već 18 godina.
I ne samo Hajduk, tu je i Rijeka, koja se valja i mirno teče u sjeni rata arhirivala te u tišini slaže momčad šampionskog potencijala. Za ovu Rijeku neki će reći da nije ništa lošija od Modrih i Bilih te da možda ima i potentniju momčad, koja bi mogla i trebala samo rasti u narednim tjednima i mjesecima, kada riječki mladci skupe još malo iskustvo i uigraju linije.
No na Rujevici postoje i neki problemi koji napadano upadaju u oči pomnijim promatračima. Rijeka pobjeđuje, što je, dakako, najvažnije, ali u zadnje vrijeme teško i mučno, s igrom bez igre. Tako je bilo protiv Slavena, a sada i protiv Rudeša, koji je zapravo sam sebe pobijedio poklonivši golove gostima.
Rijekina ima šampionski potencijal, ali i problem
Do fatalne pogreške mladog Kralja kod prvog gola, Rijeka praktički nije imala ništa. Tako je više-manje bilo sve dok u igru nije ušao Franjo Ivanović sredinom drugog dijela. Slavljenik je (Ivanović je proslavio u nedjelju 20. rođendan) unio podosta živosti, energije, ali i golgeterske umješnosti.
Mišljenja sam da je upravo Ivanović i njegovo uklapanje u momčadi, odnosno momčadsko približavanje njemu, jedno od ključnih pitanja ove Rijeke. Cinici će reći da će Rijeka pronaći adekvatnu igru kada i ako pojedinci prestanu solirati i pucati baš u svakoj prilici kada dobiju loptu te se malo više pokušaju dodavati i poštovati bolje postavljenog suigrača.
Na tom planu između redova natuknuo je nešto i Rijekin trener Željko Sopić, koji je očito više nego svjestan "dječjih bolesti" svojih mladih i silno talentiranih igrača.
„U drugom dijelu samo da bolje ispoštujemo suigrače mogli smo otići na nedostižnu prednost. Onda se dogodi korner, netko zaspi na skoku, znam tko, ali neću reći. I onda je juriš. A takvu utakmicu niti volim gledati niti voditi najiskrenije“, kazao je Sopić poslije utakmice s Rudešom, a prenosi Novi list.
Previše soliranja i samoisticanja, premalo kombinatorike
Osobni mi je dojam da se Rijeci to događa malo više i malo češće. Nije u pitanju samo utakmica s Rudešom. U Rijeci je puno mladih i talentiranih igrača koji se žele što prije dokazati. U toj želji prečesto pretjeruju, pa pokušavaju izvesti što atraktivnije individualne akcije koje će začiniti još atraktivnijim pogotkom. Puca se iz svih pozicija, i kada treba, a još više kada ne treba.
Dojam je da je premalo suradnje i kombinatorike, a previše samoisticanja u Rijekinoj igri. Čini se da je u takvoj igri najteže je biti centralni napadač jer ga lopte zaobilaze ili prelijeću poput meteora. S time se suoči baš svaki Rijekin centarfor. I Obregon, i Ivanović, pa i najnovije Rijekino pojačanje Momo Yansane.
Osobno je otkrio u prvom poluvremenu protiv Rudeša kako se u većini utakmica osjećao Ivanović, koji je otpočetka sezone ostavljao dušu na terenu i svojom energijom nosio momčad.
Mišljenja sam da je Ivanović zapravo bio ključ oko kojeg se vrtjela igra Rijeke. Iako je centarfor i za njega bi trebali, lakonski rečeno, drugi trčati, ipak je vjerojatno istrčao najviše kilometara u momčadi Rijeke od početka sezone. Puno toga u prazno jer lopte i pasa nema pa nema.
Ivanović ključ Rijeke
Kada napadač jako puno trči i radi, kada kao divlji mustang stišće braniče i kada se praktički trga za svaku loptu, kada je u pravilu mora sam oduzeti i sam sebi servirati šansu jer je od suigrača teško može očekivati u frekventnijem obimu, to je za njega vrlo varljiv plus jer malo tko će to zamijetiti ako ne uspije postići pogodak, a to se na kraju balade napadačima najviše pika.
Jedna, dvije, tri utakmice bez gola i već se spominje loša realizacija i onda posljedično stiže klupa. Jer tko te pita koliko si trčao, razigravao suigrače i dobroga napravio za momčad ako nisi zabio. Međutim, teško je toliko pretrčati i potrošiti se i na kraju ostaviti dovoljno koncentracije za realizaciju kada jednom uđe u šansu, a vrlo rijetko se događa da mu je prirede suigrači.
Spomenutom Ivanoviću događala se ogromna potrošnja energije koja mu je često oduzimala dah u ključnom trenutku. Ogromna potrošnja i (ne) mirnoća pred suparničkim vratima, odnosno postotak realizacije, u izravnoj su korelaciji. Tu treba naći balans, a za to treba iskustvo koje će tek doći.
Prilagodi se ili umri
Rijekina igra dosad prečesto se svodila na to da Ivanović istrči silne kilometre, veže braniče na sebe i otvori prostor za suigrače, najviše po krilima, no takvom igrom plaća se i golem energetski danak. Kada Ivanovića stigne umor, vidno je i da Rijekina igra pada. Posljedice su uobičajene.
Mladi napadač sve ranije je zamjenjivan, a na kraju je završio i na klupi, što za njega možda i nije loše jer je dobio mogućnost da se resetira i napuni baterije, a i da šira javnost vidi u čemu je problem Rijekine igre, odnosno zašto se kroz igru ne stvara puno šansi, nego se ponajviše teži individualnim akcijama doći do gola. Kada to rade dvojica ili trojica, onda i ostali nemaju previše izbora. Čast iznimkama. Prije ili kasnije počinju više misliti na sebe nego na momčad. Prilagodi se ili umri, to je deviza koja u nogometu vrijedi od pamtivijeka.
Ivanovićevim ispadanjem iz udarne postave, možda samo privremenim, to ćemo još vidjeti, i ulaskom novog pojačanja, Rijekina igra ne samo da se nije popravila već je još više pala. I drugo poluvrijeme u Koprivnici bilo je još lošije nego prvo, koje je također bilo loše. Ivanović je tada izašao u poluvremenu.
Mladi igrači Rijeke moraju naći balans, a to je trenerov posao
Rijeka teško može očekivati pomake u igri samim tim što će promijeniti centralnog napadača. Problem je dublji, i to podosta. Čak štoviše, osobno sam dojma da će Rijeka u trenutačnom kadru jako teško pronaći bolje rješenje od Ivanovića, od čije je energije i trke živjela cjelokupna momčad, posebice suigrači u napadu kojima je otvarao prostor i u pravilu ih razigravao.
E, sad, pitanje je kakve će pouke izvesti mladi napadač: hoće li se nastaviti nesebično davati za momčad i suigrače, a manje misliti na sebe i svoju golgetersku statistiku, iako će mu to malo tko honorirati ako ne postigne pogodak, dok će u isto vrijeme većina manje-više težiti soliranju i osobnom isticanju, to ćemo vidjeti u bliskoj budućnosti, možda već u derbiju s Hajdukom.
Ako Rijeka što hitnije uspije riješiti te probleme, ako njezini talentirani, ali mladi i još nedovoljno iskusni igrači uspiju pronaći balans između individualne želje za samoisticanjem i momčadskih potreba, što je prije svega trenerov posao da ih usmjeri ili natjera, bit će jako ozbiljan pretendent za naslov prvaka. Štoviše, takva Rijeka bila bi kadra osvojiti naslov prvaka.