1888. godine osnovana je "Football League", prvo profesionalno nogometno natjecanje na svijetu. Jedan od prvih 12 sudionika bio je Everton. Od današnjih članova engleske Premier lige u toj sezoni našli su se još Aston Villa i Wolverhampton Wanderers.
Od tada do danas odigrane su 123 sezone, a Everton je članom najvišeg ranga bio u njih 119. To je najviše od svih klubova i to uvjerljivo. Druga je Aston Villa sa 108 sezona pa Liverpool sa 107 te Arsenal, jedini klub koji od ulaska u ligu nikad nije ispao, sa 105. Tek četiri sezone u svojoj povijesti Tofeesi nisu bili dijelom elitnog ranga. U sezoni 1930./31. te od 1952. do 1955.
Donedavno su bili Best of the Rest
Imali su oni zlatnih razdoblja. Devet puta osvajali su titulu prvaka Engleske, posljednja dva u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok ih većina nas najbolje poznaje kao momčad odmah do onih najjačih. Kad je postojala velika četvorka, nerijetko su bili peti. Kad se to proširilo na veliku šestorku, sedmi. "Best of the rest", reklo bi se.
Prošlih sezona to se promijenilo. Everton je postao momčad sredine ljestvice. Unatoč velikim ulaganjima i poznatim uspješnim trenerima, iskorak se nije mogao napraviti. Zapravo, ove sezone, od koje se zapravo puno očekivalo, umjesto iskoraka se dobila grčevita borba za ostanak. Nešto što se u početku sezone nije činilo mogućim.
Naime, Everton je u prvih sedam kola uzeo 14 bodova. Četiri pobjede, dvije neodlučene utakmica i samo jedan poraz stvarali su dojam da Rafa Benitez radi vrhunski posao. Dojam je bio krivi, budući da je Everton u idućih 22 susreta uzeo točno 11. Benitez je na klupi bio na ukupno 13, uzevši pet, dok je Frank Lampard u svojih dosadašnjih devet utakmica uzeo jedan bod više, ono što mu je donijela (nezaslužena) pobjeda nad Newcastleom, golom u 99. minuti tog susreta.
Gdje je zapelo? Potrebno je pogledati od početka sezone. Benitez je doveden nakon iznenađujućeg odlaska Carla Ancelottija u Real Madrid i dobio je slobodne ruke pojačati momčad kako on želi. Prvi potez mu je bilo da se riješio prošlosezonskog ponajboljeg igrača, Jamesa Rodrigueza, uz izjavu kako njemu nogomet nije prioritet. To je možda istina, da mu je prioritet bi vjerojatno bio vodeći igrač kandidata za osvajanje Lige prvaka. Ovako je bio savršen za Everton, no Rafa je tako odabrao.
Pušteni su još Bernard, Theo Walcott i Joshua King. Djelovalo je nitko previše bitan. Pojačanja su isto bila skromna, Demarai Grey, Andros Townsend i Rafin ljubimac još iz Newcastlea, Solomon Rondon. Kralježnica momčadi ostala je tu, stvari je poremetio tek Gylfi Sigurdsson čija je nogometna karijera zbog zakonskih problema vjerojatno završena.
Zapravo, teško je objasniti što se dogodilo. Jednim dijelom ne možemo ignorirati ozljedu Dominica Calverta-Lewina, ali ne možemo zaključiti da je to razlog njegove loše forme u trenucima kad je igrao. Prije Carla Ancelottija on je bio neostvareni talent i čini se da se nažalost tome vraća, odnosno da je tek Don Carlo iz njega izvukao ono najbolje. Richarlisonovu lošu formu možemo opisati lošom formom cijele ekipe te nezadovoljstvom da kao brazilski reprezentativac tavori u prosječnosti te na kraju i borbi za ostanak.
Ipak, teško je shvatiti neorganiziranost u igri, dojam kao da je u pitanju momčad koja se prvi put okupila. Kod Beniteza se to odjednom pojavilo i on nikako nije uspio posložiti. Lampard je preuzimanjem momčadi krenuo tražiti formulu, kombinirati do sada neviđene kombinacije i pozicije igrača, no dojam je kao da to sve izgleda svakom utakmicom lošije.
Everton je i dalje iznad crte. Imaju 25 bodova, jednako kao i Burnley, momčad koja je također odigrala 29 utakmica te tri boda više od Watforda koji ima utakmicu više. Leeds ima 30 bodova, ali i dvije utakmice više pa niti oni ne mogu mirno disati. Problem Evertona, osim spomenute loše igre, je raspored.
Poraz od Burnleya nešto je što im se nije smjelo dogoditi. To se lako zaključi pogledom na to kakav raspored do kraja imaju oni i konkurenti. Velikim slovima su ovim putem označene domaće utakmice.
Raspored Evertona i glavnih konkurenata
Everton: MAN UTD, LEICESTER, Liverpool, CHELSEA, Leicester, Watford, BRENTFORD, CRYSTAL PALACE, Arsenal
Burnley: Norwich, West Ham, SOUTHAMPTON, WOLVERHAMPTON, Watford, ASTON VILLA, Tottenham, Aston Villa, NEWCASTLE
Watford: LEEDS, BRENTFORD, Man City, BURNLEY, Crystal Palace, EVERTON, LEICESTER, Chelsea
Leeds: Watford, Crystal Palace, MAN CITY, Arsenal, CHELSEA, BRIGHTON, Brentford
Iz rasporeda je jasno zaključiti koje su ključne utakmice. Watford ima sve konkurente na domaćem terenu i njih nikako ne smijemo otpisati unatoč trenutnom bodovnom zaostatku. Burnley isto ima teških susreta, ali prednost je što su u boljoj formi te što je momčad Seana Dyche itekako iskusna u ovakvim završnicama sezone.
Najgore je što se čini kako sam Frank Lampard nema rješenje. Još uvijek ga traži, iako vremena za potragu nema. On do dva domaća susreta koja im slijede mora odabrati pristup i njega se držati.
Odabrati kojim će igračima vjerovati te time pozitivno djelovati na njihovo samopouzdanje te na kraju mora on sam pokazati da vjeruje. Pokislo lice na klupi, kakvo viđamo čak i u trenucima kad ima "živi rezultat" nikako nije nešto čime će probuditi svoju momčad.
Naravno, ako uprava kluba ne odluči presjeći već sada i dati povjerenje nekome drugom. Čak niti to nije nemoguća odluka, upravo zbog tog navedenog traženja. Netko s idejom bi mogao pomoći, a i takve promjene znaju donijeti pozitivan šok. No, čini se da će Frank ostati na klupi još minimalno za susret protiv Uniteda.
Ispadanje Evertona bio bi jedan veliki presedan, veliko iznenađenje i šok. Osim njihovim navijačima vjerujemo da bi teško palo i svim ljubiteljima otočkog nogometa, jer teško je klub poput Tofeesa ne simpatizirati. Čak i navijači Liverpoola, iako vam to možda neće javno otkriti, ne bi pozdravili ispadanje gradskih rivala. Uostalom, kakva je to sezona bez dva Merseyside derbija, zar ne?