UEFA je izgubila, ali hrvatski nogomet mogao bi dobiti. Odlaskom Zvonimira Bobana s funkcije „šefa nogometa“ i desne ruke predsjednika UEFA-e Aleksandera Čeferina iz principijelnih razloga mnogi vide kao mogućnost Bobanova povratka u hrvatski nogomet, odnosno na jednu od bitnijih funkcija.
Prostom logikom nameće se neizbježno retoričko pitanje: otvara li se mogućnost Bobanova povratka u Dinamo, i to na mjesto predsjednika maksimirskog kluba!?
Je li došao taj trenutak?
Ako sad nije kucnuo taj trenutak, ne znam kad će. Izborna Skupština se bliži, a Boban bi sasvim sigurno bio najbolji kandidat. Tko bi ga mogao odbiti!?
Bio bi to šlag na tortu vala demokratskih promjena u maksimirskom klubu. Dinamo je u velikoj upravljačkoj i sportskoj krizi. Sve je kulminiralo šokantnim porazom od Lokomotive u prošlom kolu.
Trener Sergej Jakirović jedan je od krivaca, ali za cjelokupnu situaciju u klubu daleko najveća krivica leži na čelnicima. Oni su najodgovorniji za sve što se događa posljednjih godinu-dvije.
Dinamu ne trebaju kozmetičke promjene na vrhu, kako planiraju napraviti trenutačni vlastodršci, koji će sve učiniti da sačuvaju vlast na predstojećoj Skupštine, nego duboke, istinske reforme.
Tko bi ga mogao odbiti!?
Značajni ulazak u Skupštinu predstavnika navijača trebao bi biti samo prvi korak ka potpunoj demokratizaciji kluba. U isto vrijeme Dinamu treba kohezivni faktor u ovoj bremenitoj situaciji, čovjek koji bi na neki način pomirio sve frakcije i poveo klub u istinsku demokratsku tranziciju. U ovom trenutku nema bolje osobe od Bobana za taj posao.
Nema sumnje da bi dobio jedinstvenu podršku navijačkog puka, bez imalo sumnje mogao bi računati na 25 glasova predstavnika navijača u Skupštini, a vrlo vjerojatno bi dobio još najmanje šest glasova ostalih skupštinara s kojima bi imao većinu.
Ako se stvori poticajna klima, teško da bi se našlo previše protivnika njegova ulaska u Dinamo. Čak bi i trenutačna nomenklatura bila prisiljena dignuti ruku za legendarnog kapetana Vatrenih. Jer ne bi im ništa drugi preostalo nego da poslušaju neumitni glas navijača i javnosti.
Mamić više nije ključan faktor
U svakom slučaju, stvorili su se preduvjeti za Boban povratak u Maksimir. Zdravko Mamić daleko je od maksimirskog kluba i posve je jasno da više ne upravlja procesima, iako još uvijek utječe, ali nikako odlučno i presudno.
On više ne može biti razlog Bobanova zaobilaženja Maksimira. Dapače, Boban bi svojim ulaskom mogao sasvim dokinuti Mamićev utjecaj. Eto mu šanse! Ako je Bobanu prije nekoliko mjeseci bilo teško napustiti sjajnu poziciju u UEFA-i, što je bilo sasvim razumljivo, ni taj razlog više ne postoji.
Boban je desetljećima odbijao navući gumene čizme i ući u blatnu njivu hrvatskog nogometa. Imao je svoje razloge i principe, kao što ih je imao i u UEFA-i. Sam je u nekoliko navrata istakao kako osjeća da je dužan još više vratiti hrvatskom nogometu od onog što mu je dao na terenu.
Samo treba reći DA
Prije desetak godina izjavio je za Narodni radio:
„Jedan put je netko rekao, čini mi se Štimac, Zvone se nije isprljao zato što nije ušao. Eto baš zbog toga i nisam ušao. Rad u hrvatskom nogometu me zanima, ali ne u ovoj konstalaciji gdje se godinama odnosi temelje na favoriziranju jednog kluba i uske grupe ljudi koje nameće interese svim ostalima i sustav je na kraju krajeva zarobljen u jednog čovjeka. To je jako loše i za tog čovjeka i za sve nas zajedno i za nogomet u cjelini. U takvom nogometu se nažalost ne vidim, to je moja trajna frustracija i bol.“
Je li došao trenutak da se ta frustracija i bol prekinu? Budući da Boban treba Dinamu više nego ikad, smijemo lakonski uskliknuti: sad ili nikad. Treba samo reći - DA.