Dinamo je u velikom derbiju slavio na Poljudu i praktički izbacio Hajduk iz utrke za prvaka te je još jednom pokazao da ga je teško slomiti u domaćem u prvenstvu.
Matematički je još uvijek sve moguće, ali, realno gledano, šanse Splićani sada su svedene na minimum. To najbolje govori kladionička ponuda za prvaka. Na Hajduk je koeficijent 9, a na Rijeku i Dinamo 2.
Nije u pitanju samo bodovna prednost Rijeke i Dinama, naravno da je to najvažnije, nego i ukupna forma momčadi, cjelokupna atmosfera, samopouzdanje, pobjednički mentalitet… Hajduku sve to nedostaje i teško je očekivati da će se preko noći promijeniti, iako u nogometu vrijedi ona stara: nikad ne reci nikad.
Utrka Rijeke i Dinama
U ovom trenutku baš sve govori da će se ostatak prvenstva voditi utrka u dvoje, no to ne znači da Hajduk ne može aktivno utjecati na konačnu odluku. Možda ne presudno, ali lako je moguće bitno. Ako pobijedi ili remizira s Rijekom na Rujevici, otvara širom vrata Dinamu. U tom slučaju će mu i remi na Rujevici biti dovoljan.
Razgovarajući u posljednja dva dana s nekim navijačima Hajduka, pa i novinarima koji su privatno navijači splitskog kluba, sudaram se s istom konstatacijom:
„Ironija sudbine bila bi da Hajduk naposljetku svojski pripomogne najvećem rivalu osvojiti još jedan naslov prvaka“, kazao mi je jedan kolega i odgovorio na moju već višegodišnju konstataciju da je teško bilo što više smisleno pisati o Hajduk.
Sve je već rečeno tisuću puta. Jednostavno se doima izgubljenim slučajem.
„Da, i kod mene prevladava to razmišljanje. Dinamo nikad nije bio lošiji, a Hajduk opet ne može do naslova prvaka. Dolazim do zaključka da bi sve bilo isto da se zamjene momčadi. Opet Hajduk ne bi uspio. To je sve više sociopsihološki fenomena, a sve manje sportski.“
Hajduk sad može pomoći Dinamu da produlji vladavinu
Ironija ide dalje.
„Možda Hajduk na kraju pomogne Dinamu da osvoji prvenstvo, održi golemi proračun i zacementira vladavinu hrvatskim nogometom na još tko zna koliko godina. To bi bio konačni poduhvat.“
Možda će Bili lakše podnijeti, pa i pronaći opravdanje za još jedan neuspjeh ako Dinamo bude prvak. To ionako nije ništa novo, lako se može objasniti. Dinamo je bio favorit i prije početka prvenstva. Međutim, kako objasniti da Rijeka može, a Hajduk ne može?
E, to je već „malo“ teže.
„A kako objasniti da Hajduk tek nakon primljenog pogotka zaigra va banque? U utakmici u kojoj ne bi smjelo biti kalkulacija jer jedino pobjeda ih održava u utrci, oni su opet kalkulirali. Totalno promašena taktika“, upleo se u novinarski razgovor jedan poznanik iz nogometnih kuloara, koji je blizak splitskom klubu.
Promašena taktika: Zar Bili nisu gledali Spartu i PAOK?
„Pa, zar nisu gledali kako su Sparta i PAOK, pa i Osijek u dva navrata, u potpunosti nadigrali i razmontirali Modre? Osijek samo igrom slučaja nije pobijedio čak i pod Tomasom, a pod Zekićem je trebao slaviti barem s dva razlike. Zekić na kraju nije barem izgubio. Imali su Bili bjelodane primjere što Modrima ne odgovara, a to je visoki pritisak od prve minute, run and gun, otvorena igra, pa što bude“, kaže sugovornik i vadi jake argumente:
„Hajduk je tako počeo igrati tek kada je primio gol, odmah je stvorio nekoliko šansi, ali kalkuliranjem je izazvao sreću. Dinamu najviše odgovara kada se igra mlako, usporeno, s malim intenzitetom, bez velike trke, ja tebi, ti meni. Kada Petković može stati ispred šesnaesterca i čekati da mu se doturi lopta. A Hajduk je baš tako igrao do primljenog gola. Zašto su izbrali takvu taktiku ako su gledali utakmice sa Spartom i PAOK-om? Zar im to nije bio putokaz? Zar nisu vidjeli da Dinamo nema motoričnu momčad i da ih treba prisiliti da se brane i puno trče. Kada su poveli, bilo im je lako stati u blok i moliti se da ne prime gol.“
Hajduk je napao svim silama tek kada je primio pogodak
Na naš odgovor da ni Hajduk nema baš pretjerano motoričnu momčad, da ima podjednako stajača…
„Pa, stoji, ali Hajduk ih je napao svim silama kada je primio gol. Kako su tada mogli trčati, kako su tada pronašli napadače na klupi? Uostalom, Hajduk nije imao izbora, morao je pobijediti, no opet je kalkuliralo. Zato je kažnjen. Da su odmah napali i izgubili, barem bi pali sa stilom, a prilično sam uvjeren da bi pobijedili da su zaigrali potpuno otvoreno otpočetka. Onda bi ih i sreća više mazila.“
Sreća prati hrabre, treba ju znati isprovocirati, a momčad Hajduka opet je pala na ispitu u najvažnijem trenutku. Nije prvi, a vjerojatno ni zadnji put. Sjetite se samo kako su se Bili prepali kada su poveli protiv Rijeke. Kao da su se uplašili šanse. Vidjeli su pehar pred očima i odsjekle su im se noge. Nikako da nešto nauče na svojem primjeru, a kamoli na tuđem. Očito da ne mogu nadvladati pritisak, a kada je strah u kostima, oči su velike. Tada je teško i pogoditi i ispoštovati taktiku. Na Poljudu se prečesto od šume ne vidi drveće.
Destruktivna atmosfera
„Atmosfera u Splitu sada je tako destruktivna da se ne bih iznenadio da će biti slavi zvižduka ako Dinamo kojim slučajem rano povede u polufinalu Kupa. Navijači su jako razočarani, to se jako dobro osjeti. Igračima nije lako. Split je poseban, manji je grad od Zagreba i izloženost je puno veća. Pa, ni ja ne mogu izaći van, a da se ne sudarim s pitanjima oko Hajduka. Možete misliti kako je igračima i trenerima“, kaže jedan kolega koji je sudjelovao u razgovoru.
U principu se slažem, no nije to posebnost Splita, iako je možda temperamentniji i sve je emocionalnije nego drugdje u Hrvatskoj. Svaka sredina ima svoje posebnosti.
Hajduk nije prva momčad kojoj je prepun vlastiti stadion veliko opterećenje. Nećemo ići dalje od Zagreba. Nije to baš takva razlika. Zar se sve što se sada događa Hajduku nije događalo i u Dinamu, i to u ne tako davnoj prošlosti događati. Zar neki igrači ne bi dobili proljev kada bi držali bok u blizini istočne tribine (gornje i još više donje) i bili izloženi dobacivanju najopakijih kibicera?
Nisu Hajduk i Dinamo toliko različiti
Zar Dinamo nije u posljednje 33 godine jugoslavenske lige osvojio samo jedan naslov prvaka države, a što je više gubio, to je veći pokret bio i više članova imao? Nešto slično kao sada Hajduk.
Da ne govorimo o eri Dinamovih podbačaj u Europi. To je također trajalo desetljećima. Taj europski sindrom Modri su teško nadvladali. Zar im se nije zviždalo na prepunom Maksimiru kada bi protivnik poveo? I to se nerijetko događalo, a bogme se još događa.
Povijesno gledajući, nisu Dinamo i Hajduk toliko različiti po atmosferi, pritisku i pristupu. Razlika je samo u erama i tko je kakav u kojem razdoblju. Ovo je Dinamova era i kako stvari stoje, nažalost po Hajduk i njegove navijače, tko zna dokad će trajati. Sa sarkazmom za kraj: a u bitnom može pomoći i Hajduk da se održi što dulje. Već protiv Rijeke.