Kakva utakmica na Etihadu! Prava ludnica, rapsodija, melem za oči. Zbog ovakvih partija volimo nogomet. Run&gun, spuštenog garda, bez puno taktiziranja i mučenja lopte, potpuno otvoreno, čisto, na gol više… Potezi, golovi, pa i pogreške, naravno.
Sušta suprotnost od one nedavne utakmice Cityja i Atletica. Ali to je Real, a ono je Atletico. Kraljevi ne mogu igrati na taj način. Sve i da želi, Ancelotti ne može i ne smije kopirati Simeonea.
Nije li Santiago Bernabeu još davno postavio nepisano pravilo kojeg se moraju držati svi Realovi predsjednici, a onda i treneri:
"Pobjeda bez stila za Real ne znači previše."
Naravno, uvjetno rečeno, znao je Real igrati loše i pobijediti s bezveznom igrom, ali filozofija i ideja, glavna nit vodilja nikad se u suštini nije mijenjala. Ofenzivna i oku ugodna igra.
Spektakl koji je podsjetio na Galacticose na Old Traffordu
Dugo nismo gledali takav spektakl na ovoj razini Lige prvaka. Sigurno jedna od najspektakularnijih utakmica u povijesti elitnog klupskog natjecanja. Ako bi morao uspoređivati, prva mi pada na pamet ona slavna iz 2003. Doduše, bilo je četvrtfinale, opet u Manchesteru, i opet je Real bio igri, i to onaj galaktički, ali na Old Traffordu.
Kazalište iz snova tada se naklonilo Ronaldu, onom "pravom", brazilskom. Ovacije koje se pamte. Karim Benzema nije zabio tri komada, nije dobio ni ovacije, nije ni odigrao baš kao Ronaldo onomad.
Vinicius je možda više podsjetio na "Zubu" onim jednim bijegom, ali opet je Benzema bio Realov spasitelj. Dugo je bio u sjeni drugog Ronalda, Cristiana. Oslobodio se uloge "Robina" i iskočio je pred svjetla reflektora.
"Nakon što je promašio dva penala, u polufinalu zabije panenkom. Dajte mu Zlatnu loptu", vrište španjolski mediji.
"Nema onog koji može ubiti Real", raspalio je As na naslovnici. Real je doista neuništiv, u najmanju ruku jako teško uništiv.
Realno, City je treba pobijediti najmanje s dva razlike, bio je osjetno bolji. Ali Real je Real. I kada svi pomisle da je gotov, on se uvijek nekako vrati. Nerijetko na najnevjerojatnije načine.
Eto zbog čega je Real Real, a City još uvijek City
Cinici će reći da ga kao nikoga u stopu prati Fortuna, a kada nema Fortune, onda uskoče suci i daju mu šansu, kao protiv PSG-a, kada nisu svirali čisti prekršaj na Donnarummi.
Protiv Reala suparnici često kobno griješe i sami ga vraćaju u život. Kao Laporte ili Fernandinho sinoć. Ili Mahrez i Foden, kojima treba milijun šansi za pogodak.
I kada se vidi da su bolji od Reala, suparnicima često ostaje taj strah u očima. Pogotovo kada se radi o klubovima poput Cityja ili PSG-a, koji nemaju aureolu velikana, koji grozničavo pokušavaju osvojiti Ligu prvaka i nikako im to ne uspijeva.
Jedan od razloga je što ne znaju dokrajčiti suparnika kada ga imaju na konopcima. Uvijek negdje zapnu. Zbog toga je Real Real, a City još uvijek City.
Luka i Benzema već će nešto smisliti
City je, realno, trenutačno kvalitetniji, bolji, ima bolju igru. Pa nije slučajno veliki favorit na kladionicama, pobjedu Cityja u Manchesteru plaćale su s tričavih 1,55. Po mnogočemu bi bilo logično da Građani prođu dalje, ali zbog svega rečenog Real ne da se ne smije otpisati, nego nije nerealno očekivati da će nekako pronaći put k dovoljnoj pobjedi.
Kako i na koji način, ne možemo ni zamisliti. Može i s autogolovima suparnika. Realovi navijači imaju se pravo nadati da će Benzema i Luka Modrić već nešto smisliti. Građane na Bernabeuu čeka pakao. Teren na kojem moraju dokazati da su sazreli i dostojni popeti se na krov Europe.