U Velikoj Gorici 2:1, na Poljudu od Šibenika 0:1, u Puli 1:0. Hajduk je ove subote doživio treći uzastopni prvenstveni poraz i ostao na mizernom šestom mjestu na ljestvici HNL-a.
Skandalozni je to potpis ljudi koji su dovedeni da klub odvedu na višu razinu, a umjesto toga njihova vizija doživjela je debakl neslućenih razmjera. Oni naravno imaju svoje ime i prezime, imaju i (još uvijek) svoje funkcije u Hajduku, ali prije nego ih krenemo poimence navoditi, valja podsjetiti što je prethodilo svemu ovome.
U prosincu 2019. tadašnji predsjednik Marin Brbić smijenio je trenera Damira Burića, a uoči Božića navijačima je kao poklon pod bor gurnuta ekipa koja je stigla u Hajduk, prema njihovim vlastitim riječima, učiniti ga boljim klubom koji će se boriti za trofeje.
U to vrijeme Hajduk je bio drugi na ljestvici, ali bez prvenstvene pobjede na gostovanjima u periodu od četiri i pol mjeseca i, što je posebno upadalo u oči svakome tko makar površno prati Bile, bez igre koja bi davala nadu u bolje sutra, a s igrom koja je otvarala brojna pitanja. Kako je raslo navijačko nezadovoljstvo, Brbić je odlučio povući populistički potez i smijeniti Burića, a umjesto njegova u svečani salon poljudske ljepotice na službeno predstavljanje ujahao je trio: Mario Stanić (savjetnik predsjednika za sportsku politiku), Ivan Kepčija (sportski direktor) i Igor Tudor (novi trener). Stanić kao veliko ime čija riječ otvara sva vrata, Kepčija kao rješenje iz garnizona mladih i obrazovanih koji su spremni raditi na sebi i učiti te u konačnici Tudor koji sa svoje 42 godine već ima pregršt trenerskog iskustva. Reklo bi se: trio fantastikus, bingo za Hajduk.
Tudor spustio Hajduk s drugog na peto mjesto
Onu omraženu riječ - iskorak - koja kod svih navijača Hajduka s pravom izaziva jezu s obzirom da asocira na prethodnu garnituru Nadzornog odbora i njihove "spektakularnosti" koje su izvodili, Stanić, Kepčija i Tudor nisu izrijekom spominjali, ali bilo je jasno zbog čega su došli - zbog napretka.
Zimske pripreme ponudile su klasičnu dozu samozavaravanja budući da se spojilo nekoliko pobjeda u prijateljskim utakmicama, a paralelno s pripremanjem momčadi za nastavak sezone, počeli su se vući određeni potezi čije će se reperkusije osjetiti u razdoblju koje traje, a o čemu ću nešto više napisati u nastavku.
Uglavnom, dogodilo se Tudorovo kemijanje s postavama i inzistiranje na igri s trojicom centralnih braniča što nije izgledalo nimalo dobro, a Hajduk je u sedam utakmica HNL-a upisao tri pobjede prije nego li je pandemija koronavirusa zaustavila cijeli svijet, pa tako i nogomet u Hrvatskoj. Kad se prvenstvo nastavilo i činilo se da Hajduk ne može biti lošiji nego što je bio odnosno da će po nekakvoj inerciji momčad biti bolja (s obzirom da je trener sad već bio tu šest mjeseci), lošu igru pratili su užasni rezultatai. Hajduk je sezonu završio na petom mjestu, miljama daleko od drugog mjesta koje je vodilo u kvalifikacije Lige prvaka, od strane Brbića obećane navijačima još tamo u ljeto 2019. poslije onog katastrofalnog ispadanja protiv Gzire.
"Kontinuitet" kao novi "iskorak"
U međuvremenu, u rijetkim medijskim istupima, Mariju Staniću pa i Kepčiji, ali Staniću posebno, bila su puna usta priče o famoznom kontinuitetu i želji da se prekine s praksom (pre)čestog mijenjanja trenera. Na tom tragu su bili kada su odlučili zadržati Tudora da povede Hajduk u novu sezonu, ali onda je Tudor dobio poziv Andree Pirla iz Juventusa da mu postane pomoćni trener, nećkao se i naposljetku odlučio otići.
Stanić i Kepčija našli su se u poziciji da čovjek na kojeg su položili sve karte je zbrisao i da nemaju adekvatno rješenje. No, jedna stvar im je obojici bila na pameti - želja za kontinuitetom. U svrhu toga, povukli su potez koji se, ako ne prije, onda ovog listopada ispostavio užasnim - mjesto glavnog trenera prepustili su Hariju Vukasu, Tudorovom pomoćniku. Sve može, ali kontinuitet ne damo - bila je mantra koja se mogla čuti od dvojca zaduženog za struku.
Vukas uspio biti lošiji i od Tudora
Nije na Poljud ateriralo nikakvo klasno trenersko ime (svejedno da li domaće ili inozemno) nego je izbor pao na Vukasa koji se ni kriv ni dužan našao u prilici života. Epilog te odluke vidimo: Hajduk je u nizu od tri uzastopna poraza, šesti na ljestvici, a u kadru je nekoliko igrača dovedenih u eri Stanića i Kepčije koji ne pružaju ni približno ono za što su dovedeni dok istovremeno njihovi ugovori opterećuju klupsku blagajnu. Diamantakos se predstavio pogotkom u debiju pa se kasnije uklopio u sivilo, Dimitrov i Mujakić vrlo kvalitetno ulijevaju nepovjerenje kad god su na terenu, a Darko Todorović, desni bek stigao ljetos na posudbu iz Red Bull Salzburga, grije klupu dok desnog beka igra Marin Jakoliš. Toliko o viziji. A, svi navedeni koštaju Hajduk desetke tisuća eura mjesečno...
Suma sumarum cijele priče je da će Vukas uskoro otići jer dvije pobjede u sedam prvenstvenih utakmica stravično je loš učinak koji se ne bi mogao oprostiti ni Jurgenu Kloppu ni Pepu Guardioli pa neće ni njemu. Mnogima je iznenađenje to što već ove subote nije podnio neopozivu ostavku, ali znate kako to ide na ovim prostorima - s ostavkom nema ni otpremnine.
Jakobušića čeka jako puno posla
Hajduk je ovog petka dobio novog predsjednika Lukšu Jakobušića pred kojim su pune ruke poslao i od kojeg se očekuje da čvrsto u ruke uzme metlu i napravi toliko potrebnu čistku i stvori vlastiti tim, satkan od ljudi koji će vratiti klub tamo gdje mu je i mjesto.
Za kraj, parafrazirat ću vukovarskog heroja Jean Michel Nicoliera koji je francuskim novinarima u vukovarskoj bolnici u studenom 1991. na pitanje "što za vas simbolizira Vukovar" odgovorio: "Klaonica, klaonica, klaonica."
Na Poljudu ne vlada ratno stanje niti opsada, ali opis onog što su Stanić, Kepčija i Vukas napravili u Hajduku također stane u jednu riječ izgovorenu tri puta: "Sramota, sramota, sramota."
Ekskluzivno: Prvi intervju novog predsjednika Hajduka
This browser does not support the video element.