Košarkaška reprezentacija SAD vratila se s Filipina (te Japana i Indonezije) pognutih glava. Drugi put u nizu ostali su bez medalje na svjetskom prvenstvu, ovog puta nakon poraza od Njemačke u polufinalu te Kanade u susretu za broncu.
No, gledajući da su ranije u skupini izgubili od Litve, Amerikanci su na prvenstvu ostvarili pet pobjeda (protiv Grčke, Novog Zelanda, Jordana, Crne Gore i Italije) te ta tri poraza. Tako je njihov plasman možda i bolji nego što su realno zaslužili.
Razlozi debakla? Kao da je bitno...
Puno je mjesta gdje se mogu tražiti razlozi takvog rezultata. Neki će reći bahatost, neki će reći nedovoljan motiv, budući da znamo koliku Amerikancima razliku pravi pojam Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva, a neki će reći nedovoljna pripremljenost.
Realno je reći kako Steve Kerr nije poveo niti blizu onog najboljeg što je mogao. Čak i bez najvećih zvijezda, kojima nakon 30. rođendana u smislu reprezentacije i postoje samo Olimpijske igre, moglo se momčad posložiti bolje.
Da, Kerr je na prvenstvo poveo momčad prepunu talenta, kombiniranu od bitnih igrača momčadi iz vrha te glavnih zvijezda trenutno nešto slabijih momčadi (poput Anthonyja Edwardsa, koji se pokazao kao glavno ime ove momčadi), ali moglo je to biti bolje izbalansirano.
Što je to centar? Kažete, ovdje treba igrati obranu?
Uzmimo u obzir činjenicu da je na prvenstvo poveo tek jednog centra i to Walkera Kesslera iz Utah Jazza, momka koji je odigrao jako dobru prvu sezonu u ligi. Ali, na prvenstvu je najmanje korišten od svih 12 igrača, tek osam minuta po utakmici. Osim njega, od tzv. visokih igrača, odnosno igrača koji nominalno igraju centra ili krilnog centra, poveo je još jednog rookieja, Paula Banchera, koji je igrao 17.3 minute po utakmici.
Većinu vremena Amerikanci su igrali na talent, uz nekoliko generičnih napadačih akcija, koje su čak palile. Tek dvije utakmice ostali su na ispod sto poena. Novom Zelendu su zabili 99, a Crnogorcima 85.
No, obrana je bila kritična. Amerikanci su igrali neku kombinaciju zone i skritnog čuvanja, u nadi da će svojom brzinom i atletičnošću uspjeti zaustaviti protivničke igrače. A zapravo su im oni prolazili vrlo lako, preko nekih osnovnih košarkaških akcija, kojima su protivnici lako osiguravali prostor za ulaz pod koš i puno otvorenih šuteva. Već kad im je Litva ubacila 110 vidjelo se da tako neće moći, ali nije se ništa promijenilo.
Zabijali puno, ali curilo je na sve strane
Sve je na kraju rezultiralo time da su im Nijemci ubacili 113 i to tako da su prihvatili ludi ritam kakav su Amerikanci postavili od početka utakmice. Izgledalo je da neće tako moći nego da je to voda na američki mlin, no novi svjetski prvaci nisu stali. Utakmica za treće mjesto izgledala je više kao noviji All Stars susret nego utakmica za svjetsku medalju, budući da je Kanada gajila sličnu filozofiju, uz tek nešto malo više discipline, dovoljno da na kraju tu medalju i uzmu.
I što se sad dogodilo s predstavnicima lige čije prvake sami nazivaju prvacima svijeta. Koliko sad dodatno bole riječi Noaha Lylesa, čovjeka koji je kao svjetski atletski prvak u utrci na 100 i 200 metara te onoj štafetnoj trebao biti njihov nacionalni junak? Umjesto toga se, zbog toga što je bio iskren, polovici nacija zamjerio.
Amerikanci, nacija koja je izmislila košarku i od nje napravila pravi sportski fenomen, nisu ovog puta bili najbolji niti na svom kontinentu. I što sad? Naravno, slijedi olimpijska godina, a zna se što je onda na redu.
U sportu SAD-a nema ništa veće od olimpijskog zlata
Nacija je to u kojoj olimpijsko zlato znači sve. Laureati dobivaju takve sportske mirovine da im olimpijsko zlato osigurava miran život, čak i onima koji se bave sportovima koji inače u profesionalnom smislu ne osiguravaju sigurnu financijsku pozadinu. NBA košarkašima ne trebaju novci niti mirovine, ali treba im ostavština, a tu će svi gledati na te medalje, nitko neće na one sa svjetskih prvenstava.
I zbog toga Amerikanci u olimpijskim godinama gotovo u pravilu odjednom saznaju da u košarci postoji nešto što se zove pozicija centra, organizirana igra u obrani te taktička priprema prilagođena protivniku i njegovim kvalitetama. Ali, prije svega, kod onih najvećih zvijezda probudi se nacionalni duh i želja da prestavljaju svoju zemlju.
Tako će izgleda biti i sad, budući da The Athletic javlja kako je LeBron James već počeo organizirati najbolju moguću momčad za igre u Parizu.
Štoviše, sam je krenuo kontaktirati najbolje igrače lige, poput Kevina Duranta, Stephena Curryja, Draymond Greena, Anthonyja Davisa i Damiana Lillarda. Kako se čini, svi oni trebali bi prihvatiti poziv i zaigrati u Parizu, čime bi Amerikanci imali novi Dream team.
James se vraća na OI nakon 12 godina
Možemo reći da su nešto tako posljednji put imali 2012. u Londonu, što su ujedno i posljednje igre na kojima ja James nastupio. Imali su strašno kvalitetne momčadi i u Rio de Janeiru te Tokiju, ali u London je otišlo praktički sve najbolje što je u tom trenutku bilo dostupno. Problem im je stvorila tek Litva u skupini te Španjolska u finalu, oni su ostali unutar deset poena razlike.
Što je razlog ovako brze aktivacije Kinga Jamesa? Izjave Lylesa, koje su ozbiljno uzdrmale američku sportsku javnost, koja inače sve svoje voli nazivati svjetskim, posebno prvake? Ili možda sramota koju su doživjeli na Filipinima? Nekako mislilo da je kombinacija, ali da ne bi bilo takve brze reakcije da nije bilo lavine koju je stvorio Lyles.
Je li Amerikancima potrebno na taj način dokazati kako imaju najbolje košarkaše svijeta? Mislimo da ne trebaju, to je vrlo jasno, posebno ako ćemo se voditi kvantitetom vrhunskih igrača. No, treba ipak nešto pošteno sportski dokazati s pet igrača na terenu i sedam na klupi.
Ako Amerikanci u Pariz uistinu dovedu najbolje što imaju, mislimo da će to svi pozdraviti, a onda se i dodatno motivirati za susret s njima.
Ne sumnjamo da će James i društvo imati svakakve najave pred natjecanje, pa onda sigurno neće biti onih koji im neće htjeti začepiti usta i pobijediti ih.