Prvi intervju Zvonimira Bobana nije ponudio ništa senzacionalno. Predsjednik Dinama kazao je ono što se otprilike moglo očekivati. Nije tu bilo nikakve nove informacije. Već se znalo da Mario Kovačević ostaje na klupi i da tu neće biti promjena, barem zasad, tako da to nije bilo neko iznenađenje.
Bilo je tu i ponešto nedorečenosti i kronoloških netočnosti, primjerice o prvoj krizi, koja i nije baš prva ako se uzme u obzir prošla sezona, a trebala bi se uzeti jer postoji kontinuitet vlasti. Osim toga, navijače ne zanima previše tko je imenom i prezimenom na čelu kluba, jednostavno očekuju bolje rezultate u odnosu na prošlu sezonu. Boban je dočekan u Maksimiru raširenih ruku, no nema nikomu bianco, pa ni njemu.
Nema više nikomu bianco, pa ni Bobanu
To je valjda bio cilj višegodišnje borbe s prošlim režimom, koji je i sudio i tužio sam sebi. Mogli su kako hoće, ali pokazalo se ne i dokle hoće. Zbog svega što se u međuvremenu dogodilo, usporedbe su izlišne i nemaju smisla. Ovo je novo vrijeme, novo doba i nova pravila igre.
Ako seciramo intervju dalje, Boban je ipak malo prije 1. lipnja ušao u Dinamo i počeo vući glavne konce. Čvrsto je stao iza Kovačevića, ali tim činom nije sada preuzeo odgovornost, ta odgovornost je na njegovim leđima od onog dana kada je postao glavni šef Dinama, a to se dogodilo u finišu prošle sezone kada je postalo jasno da će biti novi predsjednik Uprave.
Nazovite to kako hoćete, ali činjenica je da je on otada glavni čovjek kluba, da ga se u najmanju ruku najviše pitalo i da je donosio ključne odluke. U tom smislu nije se dogodilo ništa senzacionalno kada je prešao na mjesto predsjednika kluba, samo je nastavio tamo gdje je stao, ovaj put sa službenim povećanjem ovlasti.
Najvažniji zaključak: Boban i nova vlast nemaju alibi
Bilo je u intervju možda i nekih proturječnosti, primjerice aluzija na novinare koji "nešto pišu i zašto pišu", a već u sljedećoj rečenici dođe priznanje da očito postoje problemi u svlačionici i oko nje. Cinici bi rekli da se baš zato i piše, ali sve je to manje bitno i zapravo nevažno.
Najvažniji je zaključak da nema alibija jer ih ne može biti kada iz sezone u sezonu imate daleko najveći proračun i ako potrošite na pojačanja desetak puta više nego cijela liga zajedno. S takvim odnosom snaga biti prvak Hrvatske s Dinamom nije odveć prezahtjevno.
Pa, tko bi trebao biti prvak ako se baci površan pogled na izrečene brojke? Dinamo se ne natječe u Engleskoj ili Njemačkoj, protivnici mu nisu Manchester City ili Bayern, već Vukovar, Istra, Varaždin, Gorica, Slaven, Lokomotiva, Rijeka, Hajduk... Ako je prezahtjevno voditi Dinamo i biti s njim prvak, što da kažu ljudi koji vode nabrojane klubove.
U nekima od njih jedva da ima za otrovati miša. Što da kaže Mišković, koji je prošle sezone samo na plaće potrošio pet-šest puta manje nego Dinamo i jedno triput manje nego Hajduk, a ipak je osvojio naslov prvaka? Neka zamjene mjesta pa da vidimo što bi onda rekli čelnici Dinama.
Dinamo je bio ultrafavorit
Uostalom, treba samo pogledati početne koeficijente na okladu tko će biti prvak. Ta procjena uvijek je najrealnija, a Dinamo je i prošle i ove sezone bio ne velik favorit, nego ultrafavorit. A kako i ne bi bio ako se vratimo na priču o blagajnama, proračunu i plaćama.
Poanta je priče da tko god vodi Dinamo, jednostavno nema nikakvog alibija. Dvaput zaredom ne biti prvak Hrvatske s takvom golemom financijskom razlikom u svoju koristi doista bi bio teški debakl. To se ne može poreći, tu ne pomažu nikakvi spinovi i PR dosjetke. Percepcija javnosti kristalno je jasna i tu nema opravdanja.
Promijeniti ili ne promijeniti trenera u trenutku krize stvar je odluke i procjene. Može i ne mora biti dobro, vrijeme je jedini pravi sudac, ali u toj procjeni ogleda se sposobnost i znanje onih koji vode klub. S obzirom na sve izrečeno, Dinamo bi trebao biti prvak s Kovačevićem i bez njega na klupi. Tko god ga vodio, ništa drugo se ne bi očekivalo.
Ako Dinamo bude prvak, to neće biti nikakva senzacija, već očekivani ishod. Pa, nisu kladionice mizeran koeficijent na početku sezonu isisale iz prsta, napamet i bez argumenata. Dinamo se natječe u hrvatskoj ligi, a svi znamo kakva je, pogledajte samo europske rezultate najvećih konkurenata i tu više ništa ne treba dodavati.
Naslov prvaka je imperativ
Ukratko, Dinamo ima imperativ, ne može od toga pobjeći, a imperativ je osvajanje naslova prvaka. Iz inih razloga, a najviše financijskih. Održanje golemog proračuna neće biti moguće ako dođe do još jednog kiksa. Tek onda će nastupiti problemi. Ako sada nije lako, kako će tek biti ako u blagajni ostane samo sloj debele prašine, kako je to u većini hrvatskih klubova.
Ako prošlog ili pretprošlog ljeta nije bilo lako dovesti dobrog igrača, kako će to biti s bitno manjim proračunom? Uz lovljenje očekivanog rezultata, Dinamo bi trebao stvarati nove vrijednosti u svojoj školi, nove igrače koji će osvježiti krvnu sliku momčadi i ojačati supstancu. Ništa novo i neviđeno, tako je oduvijek. I kada je Boban igrao u Dinamu, i prije i poslije njega.
Sve su to ispiti na kojima će nova vlast, a zajedno s njom i Boban, proći ili pasti. Odluka o treneru samo je dio šire slagalice, ali bitno će determinirati procese u klubu i krajnju navijačku prosudbu. Boban jako dobro zna kako se u nogometu kredibilitet brzo potroši. Danas si bog, već sutra neznalica. Rezultat sve određuje. Koliko god novih igrača došlo, problem je što u Dinamu nikada nema dovoljno vremena, taj luksuz ne može si priuštiti čak ni Boban.
Mrtvi se broje na kraju bitke, derbi od velike važnosti
Nemojmo se lagati, ako želi zadržati dosadašnji imidž i autoritet, pa i taj uvijek lebdeći mit o sebi, nema drugog izbora – Dinamo mora biti prvak. A to i ne bi trebalo biti tako teško. Bez obzira na sve, Dinamo je još uvijek najveći favorit, no sat sve više curi i Hajduk se opasno približava, barem s koeficijentom.
Doduše, ima nešto i u kvaliteti igre. Izričaj Splićana sve je bolji pod Gonzalom Garcijom, to je dodatna stvar koja mora zabrinuti društvo u Plavim salonima. Garcia je mogao završiti i na Dinamovoj klupi, što cijelu priču vraća na početak. Ah, ta vražja procjena… No mrtvi se broje na kraju bitke, a Bobanov i Kovačevićev Dinamo još je u sedlu. Situacija jest opasna za Modre, ali ključni okršaji tek dolaze. Predstojeći derbi u Zagrebu nosi jako veliku težinu.