Podosta neočekivano, a nekima možda i šokantno, došla je u javnost vijest da je Alen Babić, ponajbolji hrvatski boksač i idući izazivač za titulu WBC svjetskog prvaka u bridger-kategoriji, prekinuo suradnju sa svojim dugogodišnjim trenerom Leonardom Pijetrajem.
Babić i Pijetraj zajedno su prošli puno toga. Više je puta Alen, boksač iz Rovinja koji je svoj put u početku gradio preko riječkih boksačkih dvorana, napominjao kako je glasoviti hrvatski trener od njega napravio ono što je danas. Dolazak u Zagreb, pa time i Leonardu, preokrenuo je njegov život.
Javnost traži dramu tamo gdje je (vjerojatno) nema
Uostalom, i kad je javnost obavijestio o prekidu suradnje, odmah je dodao kako ga je Pijetraj naučio većinu onoga što zna te da će vjerojatno do kraja njegove karijere ostati najbolji trener s kojim je radio.
Ako se i ne pokaže kao najbolji, onda svakako onaj koji ga je najviše naučio i koji mu je dao ne samo osnove i podlogu za rezultat, nego i stav u ringu kakav je potreban za dolazak do rezultata.
No zašto javnost odmah u svemu tome pokušava pronaći neku dramu? Zašto se traže neke tenzije, neka dodatna priča, kad je Alen i sam rekao da je jednostavno došlo do svojevrsnog zasićenja te da je prekid suradnje došao sporazumno?
Radi li se možda o starim Pijetrajevim sukobima koji su u medije otišli možda u puno većoj razini nego što su trebali? Onaj s Mirkom Filipovićem, ali još više s Filipom Hrgovićem te naposljetku i Željkom Mavrovićem.
Pogledi su krenuli u drugim smjerovima
Javnost je iz toga dobila dojam da je Pijetraj konfliktan čovjek pa iz toga slijede nove insinuacije. O tome nećemo, svatko o Pijetraju može misliti što želi, ali ovoga puta sve se čini poprilično čisto i sportski. Babić je to sam izjavio, dodao je i da su jednostavno krenuli u nekim drugim smjerovima. Da je između njih nešto puklo, odnosno da je došlo do situacije u kojoj suradnja više ne bi bila kvalitetna kao ranije.
To je u sportu itekako normalno, posebno borilačkom. I najbolji boksački poznavatelji teško će vam na prste uspjeti nabrojiti vrhunske boksače koji su cijelu karijeru ostali uz jednog trenera. Zapravo, puno je više onih koji konstantno mijenaju dvorane, trenere, kampove i načine rada.
Najviše je, naravno, onih koji tim mijenjaju u trenucima kad osjete da više na trening ne idu s istim žarom te kad dobivaju dojam da su prestali svakim danom napredovati i biti sve bolji.
Neki to rade jer konstantno nisu zadovoljni onime što imaju i vjeruju da mogu naći nekoga tko će s njima raditi bolje ili tko će izvući nešto što prethodni trener nije mogao. Kod takvih to, nažalost, većinom završi kretanjem u krug. S druge strane, neki mijenjaju trenere i timove da bi jednostavno osjetili nešto novo, dobili novi motiv i želju.
Tako uostalom i u poslovnom svijetu rade mnoge globalne korporacije i konglomerati. Zaposlenicima mijenjaju timove da ne bi ušli u kolotečinu, nego da mogu dobiti nešto svježe, nešto što će u njima pobuditi novi interes i motivaciju ili barem potrebu za tim. To je nešto čime se ljude drži budnima.
Novi motiv pred napad na svjetsku titulu
Sam je Babić rekao da je dobio neki novi motiv, što u kombinaciji s napadom na titulu svjetskog prvaka, koja mu vjerojatno slijedi tijekom proljeća, od njega stvara jedan novi stroj. A još uvijek nije odabrao novog trenera i tim, još uvijek ne zna gdje će se pripremati za meč karijere. Trenutačno u prvom planu uživa u treningu i boksu.
Pijetraj će bez sumnje i dalje nastaviti stvarati šampione na državnoj razini, od kojih će neki otići u svijet profesionalnog boksa. Babića je od svih svojih boksača na toj razini doveo najdalje te se time potvrdio kao najuspješniji hrvatski trener i čovjek koji u potpunosti živi boks.
To i jest Pijetrajev način rada, način koji se pokazao uspješnim. Već tijekom amaterske karijere boksače pripremati za ono što ih čeka kao profesionalce. To je napravio sjajno s Marijem Preskarom, kojeg su samo nesretne okolnosti spriječile da napravi ogromnu karijeru, na profesionalnu scenu ispratio je Filipa Hrgovića, a Babića je pratio sve do pozicije prvog izazivača. Ne zaboravimo da trenutačno odličnog profesionalca ima i u Hrvoju Sepu.
Pijetraj će i dalje stvarati sjajne boksače
Klinci će i dalje dolaziti iz dvorane u Donjoj Dubravi te stvarati sjajne rezultate, a Babić je samo još jedan od onih čije će uspjehe moći pratiti i graditi vjeru da i oni uz Pijetraja mogu dogurati do takvih uspjeha.
Alenu Babiću trebalo je osvježenje da bi Savage u meč karijere izašao bolji nego ikad. I sigurno će, neovisno o tome tko mu bude novi trener taj iz njega izvući nešto novo. Jer svaki trener radi na svoj način, svaki ima drugačiji način komunikacije s boksačem i svaki na drugačiji način otkriva čovjeka s kojim radi.
To, naravno, ne znači da će te novine u idućem meču biti nešto presudno, ne znači ni da će odjednom Babić početi raditi taktiku na novootkrivenim segmentima u svojem boksu. Vjerojatno ni blizu tome, ali svakako će u ring doći drugačiji boksač. Tek jednim dijelom, ne možemo znati kolikim, boksač za kojeg će se Rozanski na račun dosadašnjih predstava pripremati.
Da zaključimo, rastanak Babića i Pijetraja nije skandal, nije nikakva drama niti je treba stvarati zbog toga. Razlaz borca i trenera danas je u potpunosti normalna okolnost, apsolutno legitiman način nastavka karijere. I jedini koji ima pravo o tome odlučivati jest sam boksač, kao što je boksač i jedini koji na kraju može zaključiti je li donio dobru ili lošu odluku.
Za svoje odluke boksač odgovara isključivo sam sebi
Boks je individualni sport i na kraju će moći stati pred ogledalo i sam sebi reći što je napravio dobro, a što pogrešno te što je iz toga izašlo.
Sad je svakako najvažnije Alenu dati punu podršku u pripremama za najveći mogući meč, onaj kojim se može popeti na svjetski tron. U velikoj konkurenciji kakvu današnji boks nudi, on je to uspio. Leonard Pijetraj ogroman je dio tog rezultata, posebno ako uzmemo u obzir da Babić nije imao podlogu bivšeg olimpijca ili nositelja medalja s nekog velikog natjecanja, što je kod prelaska u profesionalne vode itekako olakotna okolnost.
Leonard Pijetraj i Alen Babić zajedno su stvorili boksačku priču, no vrijeme je da svaki ode u svom smjeru. Pijetraj s ciljem stvaranja novih preskara, hrgovića i babića, a Savage u smjeru uspona na svjetski tron i onda što dužeg zadržavanja tamo.
Ako to uspije, ne sumnjamo da će Pijetraj prvi ustati i reći: "Ovo je moj momak", a Alen će podižući pojas također pomisliti na sve što su zajedno prošli. Takve stvari ostaju vječno.
Ako netko nakon svega želi tražiti dramu, neka slobodno to radi, gubljenje vremena takvima je vjerojatno i inače najdraža slobodna aktivnost.