Put do bilo kakvog svjetskog vrha nikad nije jednostavan, no u borilačkom sportu je nerijetko teži i živopisniji nego u svim drugim sportovima.
A jedna od živopisnijih priča ona je Marka Martinjaka, hrvatkog boksača koji se dugo tražio prije nego je dobio priliku okušati se u drevnom sportu, boksu bez rukavica, gdje je danas jedan od najpoznatijih i najboljih boraca svijeta.
No, prije toga je trebalo proći puno toga, a posebno je zanimljiva njegova borilačka karijera, koja omjerom pobjeda i poraza baš ne otkriva kako se radi o čovjeku koji je nakon toga došao ovdje gdje je danas.
Kad trebaš prehraniti obitelj, prihvaćaš svašta
"Ja sam bio journeyman, što je engleska riječ za boksače koji dolaze mladim nadima i iskusnim starim lavovima na megdan. Radio sam u to vrijeme kao zaštitar, imao sam plaću tri ili četiri tisuće kuna, a kod kuće sam imao malu kći. Trebalo je prehranjivati obitelj pa sam morao prihvaćati razne mečeve. 2014. godine sam mislim imao deset mečeva", rekao je Marko, otkrivši jednu mnogima poznatu surovu istinu boksa:
"Bilo je tu nažalost i mečeva koje sam nažalost morao pustiti. Nije me sramota to reći. Da ti netko da dvije tisuće eura da s nekim odboksaš tri minute i onda predaš meč, tko ne bi pristao odraditi glupi posao za dvije tisuće eura? To je jedno iskustvo koje me izgradilo. Tu su bili bivši WBC prvak svijeta, Giacobbe Fragomeni, i druga velika imena. Sve bokserčine, a ja sam od svih izgubio na odluku. Nemam se čega sramiti. Nitko me nije nokautirao, iako sam ja dolazio možda s tri-četiri tjedna priprema, nekad i manje. Sve me to izgradilo, amaterski i profesionalni boks, stvorili su od mene bareknuckle borca kakav jesam."
Kad je trebalo napraviti iskorak, on je stagnirao
Svojevremeno je bio veliki talent i to je nešto što su kod njega svi uvijek isticali u prvi plan, no neozbiljnost ga je koštala ranijeg uspjeha, kao i neke odluke koje je donio, a za koje je danas svjestan da su bile krive.
"Da sam ostao u BK Leonardo, ja bih se danas tukao za ozbiljne novce. Tamo sam najviše napredovao. Došao sam do dijela u karijeri, sa 16-17 godina, kad trebaš napraviti daljnji iskorak. Nešto kao što je Gabrijel Veočić uspio. Ja sam stagnirao. Kao amater sam gubio mečeve koje nisam trebao izgubiti, od ljudi koji me ne bi nikad trebali pobijediti. Ne želim zvučati prepotentno nego govorim realno kako je.
Kako je rekao Hambi (Goran Babić), kod Martinjaka je uvijek bilo 95 posto talenta i pet posto rada. A sad je suprotno, 95 posto rada, jer ja stvarno treniram, Ivica (Ivić) stoji iza mene i da smo imali bolju logistiku, tko zna gdje bih bio danas. Možda ne bih ušao u bareknuckle, možda bih bio svjetski profesionalni prvak i već si 33 godine, koliko ću sad napuniti, imao osiguranu egzistenciju i više nikad ne bih ništa morao raditi. Mogao bih otvoriti svoju dvoranu ili tako nešto", otkrio je sa sjetom u glasu.
Danas je Marko zvijezda BKB-a i svakom borbom sve je popularniji te sve više zarađuje. A sve to nakon što je morao prodavati svoju kožu puno jeftinije nego što je kasnije dokazao da vrijedi.