Divac je kaže proteklog vikenda došao u Zagreb kako bi si skinuo teret sa duše. Zbog lošeg publiciteta u Hrvatskoj uz sebe je stalno imao osobnog zaštitara angažiranog s hrvatske strane. Divac, koji je po drugi put posjetio Draženov grob, ovaj put je to učinio i zbog potreba snimanja američkog dokumentarca 'Jednom braća', koji upravo govori o odnosima među igračima prije raspada Jugoslavije, a temelj priče je raspad prijateljstva između Dražena Petrovića i Divca. U Hrvatskoj je Divac ostao poznat po incidentu s hrvatskom zastavom na SP 1990. u Argentini, kada je zastavu oteo našem iseljeniku i bacio je na parket.
>> Vlade Divac ljubio sliku Dražena na njegovom grobu
'U Hrvatskoj se priča da sam gazio hrvatsku zastavu, a neki kažu da sam i skakao po njoj što nije istina. Tu sam zastavu nekom mladom čovjeku oteo iz ruku i bacio je na parket. Uostalom, zašto nitko ne pogleda televizijsku snimku, pa će se uvjeriti da je istina ovo što sad govorim.'
Kako je uopće došlo do toga?
'U Argentini je za vrijeme tog svjetskog prvenstva bilo dosta tih zastava uokolo. No, to nije bila hrvatska, već ustaška zastava koja je trebala završiti na terenu, u toj našoj proslavi svjetskog zlata. Pratio sam tog dečka kako se spušta niz tribine i kazao mu da toj zastavi na terenu nije mjesto. Onda je on jugoslavensku zastavu nazvao smećem, pa sam mu ja istrgnuo zastavu i bacio je na pod.'
Divac kaže kako mu nitko od igrača tada nije ništa prigovorio, već nakon godinu i pol dvije.
'Počevši sa 1992. Do tog trenutka nitko nije spominjao zastavu jer su razumjeli što se dogodilo i zašto. Odjednom sam postao iks na mapi. Dražen me prestao zvati, a dotad smo se čuli gotovo svakog dana, bodrili jedan drugoga. Zaboljelo me to baš kao i to kada bih primijetio da on i Stojko okreću glavu od mene.'
Divac je, kaže, odlučio to raspraviti s Draženom i Stojkom, jedinim hrvatskim NBA košarkašima tih godina.
'Otišao sam k obojici u svlačionicu da ih upitam je li razlog tome što sa mnom ne žele razgovarati to što sam Srbin ili nešto drugo. Zajednička reakcija bila je: "Kada prođe vrijeme, objasnit ćemo ti." Nisam htio više forsirati to prijateljstvo, jer nemam ja prijatelje na određeno vrijeme.'
Kukoč i Rađa u NBA su stigli 1993. godine, a Divac je s njima imao dobar odnos, koji njeguje i dan danas. No, Rađa je tražio diskretniju komunikaciju.
'Da. Dino je to tražio. U tim trenucima nisam to razumio, no kako su godine prošle, shvatio sam. Bilo je to ludo vrijeme, ima posvuda raznih ljudi raznih ćudi.'
S Rađom je bio generacijski blizak, on je bio godinu stariji. Dražen je pak bio četiri godine stariji od Divca.
'Dražen mi je bio idol. Kada sam ušao u reprezentaciju, rekao sam sebi: "Hej, pa ti si suigrač Dražena Petrovića!" To je bila slična reakcija onoj kada sam zakoračio u Lakerse i NBA ligu: "Hej, čovječe, pa ja sam suigrač Magica Johnsona!" Svoj smo odnos osnažili tijekom te prve naše sezone u NBA. Čuli smo se gotovo svakog dana, a onda je jednog dana došlo do toga da ne postojimo jedan za drugoga. Pitao sam se zar to mora biti baš tako, govorio sam si kako će doći vrijeme da se to raščisti i razriješi, a onda je do mene doprla vijest da je Dražen poginuo. Zatekla me, tog 7. lipnja 1993., na odmoru na Havajima. Na tako brutalan način otišao mi je prijatelj s kojim nisam imao ni prilike razgovarati o tome što ga muči. Njegova smrt opteretila me strašno, a tek s ove distance razumijem njegovu situaciju.'
Upravo mu je kaže dolazak na Draženov grob te razgovor s majkom Biserkom i bratom Acom olakšao dušu, skinuo teret s leđa. Treba napomenuti da je Divac bio u Zagrebu i u rujnu 2008.
O stavu prema prema ratu u Hrvatskoj?
'Bio je to prljav rat, odvratno. Bilo mi je veliko opterećenje što sam živio u okružju u kojem se non-stop krivila srpska strana, a ja sam bio svjestan da smo svi pomalo krivi, neki više, neki manje. Svi su politički vođe manipulirali svojim narodom kako im je odgovaralo. Znao sam istinu o tom ratu jer sam imao prijatelje s jedne i druge strane, i to baš bliske prijatelje.'
Dok je igrao u NBA Divac je više puta dizao glas protiv NATO-ovog bombardiranja Srbije, a također je ostavljao dojam da brani Miloševića.
'On je tada bio predsjednik Srbije i Amerikanci su na CNN-u govorili samo o njemu, a ja sam im replicirao neka se prestanu baviti samo njime i neka prestanu bombardirati moj narod. Iz toga je možda netko zaključio da sam ja miloševićevac, a ja sam zapravo njega nekoliko puta javno kritizirao u Srbiji. Rekao sam mu da je najveći krivac za stradanje srpskog naroda, pa jedne ratne godine nisam smio doći u Srbiju.'