Hrvatski košarkaški imaju dobra iskustva s olimpijskim kvalifikacijama. Već dva puta su na taj način izborili vizu za Igre, i to u situaciji kada su bili u podređenom položaju, odnosno kada su morali na gostujućem terenu skinuti favorite. I to nešto govori, da se Hrvatska može skupiti, sabrati i odigrati kvalitetan turnir.
Međutim, Hrvatskoj jedan turnir ne može pomoći na dugom putu oporavka koji je nužan. Jedan takav turnir bio je u Rio de Janeiru i bilo je predivno pratiti nastupe hrvatskih košarkaša, koji su na kraju ponovno posustali u nokaut fazi. Bio je to rijedak trenutak kada je većina bila ponosna na košarkaše. Rijedak trenutak u ovom stoljeću kada je zajedništvo bilo veće od svega.
Što se napravilo nakon Rija?
I gdje smo danas? Na Eurobasketu 2017. doživljeno je neslavno prizemljenje, nakon čega se odlučilo eksperimentirati pa smo svjedočili debaklu u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i morali se zadovoljiti nastupom na Ljetnoj ligi. U međuvremenu je na klupskoj sceni još gore. Jedini zdravi i posloženi klub napustio je državu, dok se hrvatski predstavnici u ABA ligi grčevito bore za ostanak.
To je period nakon rezultata i uspjeha koji je ostvaren u kvalifikacijama za Rio te kasnije na samim Igrama. Što nam to govori? Prestanimo se zavaravati instant uspjehom. Naravno da treba težiti rezultatu, jer na koncu bez uspjeha reprezentacije teško da će biti i nekog većeg pomaka. Ali to je samo početna faza, ona koja može pokrenuti neke stvari, ali ako se njima ne zna upravljati, kao što se nije znalo dosad, onda ni to neće pomoći.
Hrvatska će u Splitu opet imati sličnu priliku. Probati popraviti narušeno i još jednom pokazati svijetu da ima reprezentaciju koja može igrati s najvećima. I sposobna je iznenaditi. Problem je u tome što se dovelo u situaciji da se hvata za bilo kakvu slamku spasa.
Već smo imali i organizaciju jednog jakog natjecanja, ali ni domaćinstvo jedne skupine Eurobasketa 2015. te okupljanje najboljeg što imamo nije donijelo puno toga pozitivnog. Štoviše, također je nakon prvenstva krenulo nizbrdo, a neki nakon toga više nikad nisu zaigrali za reprezentaciju. Tu prvenstveno mislim na Antu Tomića, kojemu se nakon Rija pridružio Mario Hezonja, a obojica su itekako mogli pomoći.
Najveći problem hrvatske košarke
Javna je tajna da su dugogodišnji problem u hrvatskoj košarci ljudski odnosi. Znaju najbolje akteri koji su bili unutra. Zato će biti iznimno važno prije svega uspostaviti normalnu atmosferu. Po mogućnosti takvu koja se neće urušiti prilikom prvog poraza ili eventualnog neplasmana u Tokio, jer tek onda se ništa nije napravilo.
Ako će se za olimpijske kvalifikacije težiti tome da se okupi najbolje bez obzira na konfiguraciju momčadi, određene odnose i budućnost, to će biti kao da se krenulo po Tokio s figom u džepu. Plasman na Olimpijske igre može pomoći hrvatskoj košarci, ali neće je spasiti ili otvoriti vrata raja pa će sve nakon toga biti med i mlijeko. Pokazao nam je to i odličan nastup u Riju, a prije toga i polufinale Eurobasketa u Sloveniji.
Nažalost, Hrvatska je košarkaški nazadovala u odnosu na te godine. Ne zaboravimo da je Eurobasketu u Sloveniji i Olimpijskim igrama u Riju prethodio klupski uspjeh. Dario Šarić je s Cibonom osvojio ABA ligu, dok je Cedevita igrala Euroligu. Toga danas nema ni na vidiku. Reći će neki da imamo nikad više igrača u NBA-u, što je istina, ali koliko je to zasluga rada, a koliko sirovog talenta i koliko njih se ispravno razvija?
Veljko Mršić imat će dovoljno vremena za posložiti sliku. U kontaktu je s igračima i zasad nema najavljenih izostanaka. Naravno, to se lako može promijeniti, a nešto će se pitati i klubove u kojima participiraju hrvatski igrači. Mnogi od njih nalaze se u playoff momčadima, a to znači da bi neki poput Ivice Zupca mogli imati dugu sezonu koja se može protegnuti do lipnja. NBA finale završava samo koji dan prije početka kvalifikacija, a tamo žele biti LA Clippersi, Bucksi pa i Utah.
U iščekivanju NBA igrača
S time da je važno napomenuti i kako nekoliko njih na ljeto ostaje bez ugovora. Šariću istječe rookie ugovor sa Sunsima, ali najavio je dolazak, Hezonja će ponovno morati tražiti klub, a dosad se nije javljao izborniku, dok su Ante Žižić i Dragan Bender također slobodni igrači koji će od 1. srpnja na tržište.
Dobra stvar je što Hrvatska domaćinstvom izbjegava Srbiju, Kanadu i Litvu, tri vrlo ozbiljne reprezentacije. No i dalje se mora biti maksimalno na oprezu. Tu su još reprezentacije poput Grčke, Njemačke, Brazila, Češke, Slovenije, Novog Zelanda, Poljske, Italije, Turske, Senegala, Portorika, Dominikanske republike i drugih.
Ulog je velik, a dalje idu samo pobjednici turnira. Hrvatska to može i bila bi šteta ne iskoristiti prednost domaće publike, ali opet ponavljam, ne time prikrivati sve loše stvari koje su se dogodile, nego na tome graditi zdraviju košarku i normalnije odnose. Jedino takvim pristupom će se moći naprijed.