Uz premierligaške aut-linije godinama su se vrtjela ista lica. Bilo je gotovo nemoguće pogledati utakmicu klubova iz sredine ili dna tablice i ne vidjeti neku otočku verziju Ilije Lončarevića, trenere za koje imate dojam da su tu cijelu vječnost i da su vodili gotovo svaki prvoligaški klub.
Krajem prošle sezone Englezi su izračunali da je istih šest menadžera u posljednjih 10 godina čak 23 puta preuzelo neku momčad iz Premierlige.
Sam Allardyce, Allan Pardew i Mark Hughes dobili su od 2008. pet novih gaža u elitnom rangu engleskog nogometa, David Moyes i Roy Hodgson - jedini koji su dobili priliku za iskorak u elitu preuzimanjem Manchester Uniteda i Liverpoola - po tri, a Tony Pulis dvije. Pritom su redom svi i ranije bili manje ili više uspješni dugogodišnji premierligaški menadžeri.
Njihov zadatak često je bio ''vatrogasni'' - preuzeti klub u krizi i očuvati prvoligaški status. Godinama su se engleski klubovi okretali istim rješenjima, ali to se ove sezone promijenilo: od spomenutih imena, samo je Roy Hodgson i danas prvoligaški trener i relativno uspješno vodi Crystal Palace.
Napokon se okrenuli novim rješenjima
Kako je rekao Albert Einstein, ''ludost je ponavljati isti postupak i očekivati drugačije rezultate.'' Englezi su, što se tiče trenerskih rješenja, napokon naučili tu lekciju i okrenuli su novim, najčešće inozemnim opcijama.
Osim Hogdsona, jedini koji je iz spomenute skupine počeo sezonu bio je Hughes sa Southamptonom, ali dobio je otkaz. Sveci se kao rješenju nisu okrenuli nekom od dežurnih vatrogasaca – umjesto toga, doveli su Ralpha Hasenhüttla, austrijskog stručnjaka koji je vrlo uspješno vodio RB Leipzig.
Slično su razmišljali i drugi. Davida Wagnera na klupi Huddersfielda naslijedio je mladi Nijemac Jan Siewert, bivši trener B momčadi Borussije Dortmund. Umjesto Slaviše Jokanovića na klupu Fulhama sjeo je legendarni Claudio Ranieri, trener koji je ipak ''bolje ostario'' od stare engleske garde.
Samo Roy Hodgson nije dočekao Božić bez posla
Čak i manji engleski prvoligaši dovoljno su privlačni, financijski i nogometno, za imena poput ponajboljeg bundesligaškog trenera Hasenhüttla. Engleski treneri koji i dalje sjede na klupama prvoligaša – poput Eddieja Howea, Chrisa Hughtona i Seana Dychea – pripadaju mlađoj generaciji i svoje su klubove uveli u elitu iz Championshipa.
U takvim uvjetima više nema mjesta za poznata lica koja smo godinama gledali na raznim klupama. Telegraph je na Badnjak 2018. pisao da će Allardyce, Steve Bruce, Martin O’Neill, Moyes, Hughes, Pardew i Harry Redknapp prvi put u više od 30 godina baš svi provesti Božić sa svojim obiteljima, bez trenerskog angažmana, uz dodatak da će tako vjerojatno biti i dogodine.
Dvojica iz te skupine ipak su pronašla posao početkom 2019. – Martin O'Neill u Nottingham Forestu i Steve Bruce u Sheffield Wednesdayu. U drugoligaškoj konkurenciji već je nešto više od godinu dana Tony Pulis s Middlesbroughom. Već dugo se o Championshipu govori kao o ''pravoj'' prvoj engleskoj ligi zbog velikog broja stranaca u Premierligi, a sada se taj trend s terena seli i na klupe.
Englezi se našalili sa starom trenerskom gardom
Poslovično duhoviti i sarkastični Englezi ovaj su trend u svom stilu opisali u seriji satiričnih tekstova ''Back of the Net'' na portalu nogometnog magazina FourFourTwo.
Za Marka Hughesa tako su napisali da ga se Southampton napokon riješio tako što su ga uvjerili da klub više ne postoji. Za Pardewa su, pak, napisali da "visi" oko stadiona Fulhama Craven Cottagea "čisto za slučaj da nekome treba obaviti menadžerski posao". Dodali su da se kreće po mjestima na kojima bi ga uprava kluba mogla primijetiti i da naglas vježba razgovore za posao.
Izjave poput ''dobro poznajem ovaj klub i momčad'' i ''donosim iskustvo Premierlige'' očito više nisu dovoljne reference čak ni za posao u nekom od engleskih davljenika. Ove sezone svjedočimo definitivnoj smjeni generacija na klupama Premierlige, koja sve više privlači elitne stručnjake čak i u klubove izvan kategorije najjačih i najbogatijih.