Hrvatska i Peru večeras će u Miamiju odigrati pripremnu utakmicu za Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji. Iako se nalaze na suprotnim stranam svijeta, Hrvatska i Peru po mnogim stvarima dosta su slične zemlje. Javni prostor u obje države zagađen je brojnim aferama i skandalima, od politike do sporta, napose nogometa.
U Peruu na svima razinama caruju mito i korupcija. Može li se reći da je u Hrvatskoj drugačije? Pa i ne može, sve je to slično, tu negdje, možda je u Peruu to tek malo ekstremnije, iako je i to upitno.
Mito i korupcija
Nije se na tom planu puno toga promijenilo otkako je Peru posljednji put sudjelovao na Svjetskom prvenstvu, bilo je to 1982. u Španjolskoj. Ovih dana predsjednik Perua Pedro Pablo Kuczynski podnio je ostavku zbog optužbi za mito i korupciju.
Ni prvi, a ni posljednji. Bivši predsjednik Perua Alberto Fujimori, osuđen za zločine protiv čovječnosti i još štošta, pušten je na slobodu početkom godine. Najpoznatiji je po tom što je pobjegao u Japan 2000. kada je izbila jedna od najvećih korupcijskih afera u Povijesti Perua.
Zar i neki hrvatski političari najvišeg ranga nisu uhvaćeni u pokušaju bijega pred optužbama za korupciju? Gdje je onda razlika? Već smo pisali o jednoj od najvećih afera u povijesti svjetskih prvenstava u koju su bili upetljani Peruanci.
Radi se o Svjetskom prvenstvu 1978. i onoj čuvenoj utakmici Argentine i Perua koja je završila suspektnom pobjedom domaćina od nevjerojatnih 6:0. O toj sramotnoj utakmici i dramatičnim političkim događanjima koji su se zbivali iza kulisa i danas se diskutira.
FIFA-ine prijetnje
Ni moderni peruanski nogomet, baš kao i hrvatski, nije lišen afera i skandala, kao i hrvatski opterećen je brojnim sudskim procesima. Bivši čelnik Peruanskog nogometnog saveza Manuel Burga, primjerice, optužen je za mito i korupciju u sklopu istrage američkih tužitelja veznih uz veliki korupcijski skandal u FIFA-i.
Nedavna političko-nogometna previranja u Peruu dovela su i do vrlo ozbiljnog upozorenja FIFA-e da će biti isključeni sa Svjetskog prvenstva u Rusiji. Naime, peruanski parlament je namjeravao donijeti antikorupcijski zakon prema kojem bi nogometni savez potpao pod jurisdikciju ministarstva sporta.
Na taj način željeli su, ako ne u cijelosti spriječiti, onda barem ograničiti marifetluci peruanskih nogometnih moćnika. Međutim, FIFA je spriječila provedbu zakona ističući da je to miješanje politike u sport te je zaprijetila da će Peru biti isključen sa SP-a. Rezultat je taj da je peruanski parlament odustao od donošenja zakona. Situacija u Peruu i njihovom nogometnom savezu te odnos s FIFA-om neodoljivo podsjećaju na događanja u Hrvatskoj, zar ne?
Najveća je razlika u tome što peruanske najveće nogometne zvijezde nisu pod istragama sudskih organa i ne povlače se po sudnicama. Po tome je Hrvatska gora od Perua. Što se tiče ljubavi i strasti obaju naroda prema nogometu, nema prevelike razlike. I Hrvati i Peruanci u načelu obožavaju nogomet, i jedni i drugi padaju iz euforije u depresiju u jednom danu. Odnos navijača prema reprezentaciji i nogometnom savezu ambivalentan je u obje zemlje.
Ljubav, strast i razočarenje
Kao što smo naveli, problemi su slični, no velika razlika je u tome što Peruanci i dalje pune stadione, dok ih Hrvati posljednjih godina uglavnom obilaze u širokom luku. U tom smislu Peru ima bolju atmosferu u i oko reprezentacije. Usprkos brojnim problemima peruanski narod je i dalje čvrsto uz reprezentaciju, Nacionalni stadion u Limi u skoro svakoj kvalifikacijskoj utakmici bio je rasprodan, a atmosfera fantastična.
Kada se Peru plasirao na SP, odnosno kada je pao gol protiv Novog Zelanda, seizmički senzori zabilježili su podrhtavanje tla u prijestolnici. U Hrvatskoj je po tom pitanju, nažalost, „malo drugačija“ situacija. Svi znamo da to više nije onaj zanos i bezuvjetna ljubav kao nekoć.
Kako temperamentni Peruanci doživljavaju nogomet i što su sve spremni učiniti za uspjeh, pokazuje i uzvratna utakmica doigravanja za plasman na Svjetsko prvenstvo 2018. s Novim Zelandom. Peruanci su izvozali sirote Novozelanđane po aerodromima okolnih zemalja prije nego što su sletjeli u Limu sa zakašnjenjem od nekoliko sati.
Onda su ih provozali kroz višemilijunski glavni grad u autobusu koji je milio ulicama pješačkom brzinom. Valjda su ih htjeli dobro upoznati s građanima Lime i navijačima Perua. Potom su im ispred hotela pripremili vruću dobrodošlicu. Bilo je tu svega, od limene glazbe, baklji i frenetičnog navijanja do prelijetanja borbenih zrakoplova s natpisom „Vamos Peru“. Teško da su Novozelanđani oka sklopili.
Kokainska afera
Tako iscijeđeni i umorni jednostavno nisu imali šanse protiv ionako kvalitetnijeg i superiornijeg protivnika. Do doigravanja s Novim Zelandom Peruanci su došli nakon kontroverzne utakmice u zadnjem kolu južnoameričkih kvalifikacija s Kolumbijom. Dogovaranje na otvorenoj sceni Radamela Falcaa i peruanskih igrača već je ušlo u povijest.
Remi je objema stranama odgovarao, pa je završnica utakmice više sličila na piknik i rastezanje nego ozbiljnu nogometnu utakmicu. Nisu prvi, a vjerojatno ni posljednji koji su takvo što napravili. Radile su to i renomirane europske reprezentacije. Osim Jefersona Farfana, suigrača Vedrane Ćorluke u moskovskom Lokomotivu, Peru nema neki svjetske poznate igrače.
Peru danas nema bi blizu igrača jednog Cubillasa, ali ima vrlo dobru reprezentaciju koja je 11. na svijetu i nije izgubila utakmicu godinu dana. Druga, a možda i prva najveća zvijezda Perua zapravo je Paolo Guerrero. Bivši igrač HSV-a i Bayerna godinama slovi kao "enfant terrible" peruanskog nogometa.
Vrlo dobra momčad bez zvijezda
Guerrero je trenutačno na ledu zbog „kokainske afere“ koja se zbila u prosincu prošle godine. Isprva je suspendiran na godinu dana, no u međuvremenu je kazna ublažena za šest mjeseci, što znači da će moći nastupiti na Svjetskom prvenstvu.
Naravno, ako ga izbornik Ricardo Gareca, inače Argentinac, pozove pod stijeg. Ako i dobije poziv, problem je što se boji letenja zrakoplovom, pa je pitanje kako će do Rusije. Glavnina peruanskih reprezentativaca igra u južnoameričkih, meksičkim i američkim klubovima. Tek nekolicina ih nastupa u Europi. Osim spomenutog Farfana, tu su Renato Tapia (Feyenoord), Edison Flores (Aalborg), Cristian Benavente (Charleroi) i Andre Carrillo (Watford). Dakle, nemaju Peruanci nekih razvikanih zvijezda, ali imaju dobru momčad i izbornika koji očito zna što radi.