Prije početka SP-a rijetki su vidjeli Srbiju među četiri najbolje, a nakon što se Litavcima na utakmici s Hrvatskom ozlijedio jedini pravi playmaker Kalnietis i njihove su šanse počele opadati. Srbiju, Litvu i Francusku nisu zaobišle ni ozljede ni otkazi pa su se sve tri reprezentacije u Španjolsku zaputile s dosta upitnika.
Španjolska zavijena u crno: Je li došao kraj europskog 'Dream Teama'?
Ovdje će pak u prvom redom biti riječ o Srbiji i Litvi, dvije košarkaše nacije koje imaju svoju školu i jasnu filozofiju igre. Ali i jedan zanimljiv sistem, ne vrbuju po svijetu Amerikance pod svaku cijenu. Dapače, ne uzimaju ih ni kad voda dođe do grla. I jedni i drugi ostali su dosljedni svojoj filozofiji unatoč tome što je Srbija, recimo, deficitarna na poziciji 'četvorke', a Litva praktično ostala bez playa.
Srbija i Litva bez stranaca u polufinalu
Okrenuli su se svojima, mladim igračima koje iz godine u godinu promoviraju na velikoj pozornici i nerijetko dođu do medalje. Ostali su kod vizije da je reprezentacija svetinja u koju ne može upasti kada i tko hoće. Naporno su radili vjerujući u svoje mogućnosti i to im se vratilo. Izgradili su duh momčadi, zajedništvo koje je teško postići kad nemaš sustav i jasnu viziju igre.
Gledajući roster i zdravstveni bilten, Hrvatska je u Španjolsku doputovala na papiru jača i od jedne i druge reprezentacije. Igrački i po talentu. Znamo kako je završilo. Nisu ni Srbi i Litavci savršeni. Primjerice, Srbija je lani na Eurobasketu podbacila, a reprezentaciju su pratile priče o otkazima i nezdravoj atmosferi. S druge strane, Litva se još bori s posljedicama Jasikevičiusovog umirovljenja i nedostatkom kvalitetnih vanjskih igrača. I evo jednih i drugih u polufinalu SP-a.
Priča o viziji i sustavu nije od jučer. Pa Hrvatska već 20-ak godina muku muči s time. Izuzev EP-a u Beogradu 2005. i lanjskog u Sloveniji, mi smo lutali s igrom, izbornicima, strancima, tražili kojekakva opravdanja i stvarali gubitnike. A i tada smo ostali prekratki za ispunjenje snova.
Hrvatska bez vizije i sustava
Čak i danas, kad imamo odlične igrače, kad sve reprezentacije u svojim redovima mogu imati naturaliziranog, novog 'junaka' nacije mi se i dalje koprcamo u istim problemima. I ponovno ćemo razloge neuspjeha prije potražiti u mladosti, neprilagodbi ili nesreći sa ždrijebom nego pogledati u vlastito dvorište i širom otvoriti oči. Do rezultata se ne dolazi lijepim izgledom ili savršeno nacrtanom utakmicom na tabli.
Ona ista Litva koju smo glatko pobijedili u Areni prije SP-a ponovno bi mogla kući s medaljom oko vrata, a jedini klasni igrač im je Jonas Valanciunas. No, Litavci su se prilagodili, orijentirali na ono što imaju (visinu) i na tome gradili optimizam iz utakmice u utakmicu. Đorđević se nije libio početi prvenstvo s nominalno dvije najveće zvijezde Teodosićem i Krstićem na klupi, a kasnije na toj istoj ostaviti i Bogdanovića. Ili potjerati Micova s priprema. Njemu je duh momčadi i odnos prema košarci bio na prvom mjestu.
Dokle god Hrvatske ne postavi stvari na svoje mjesto i iz temelja krene stvarati momčad, ali s jasnom vizijom što i kako hoće, ništa se neće promijeniti. Možemo napraviti i tisuću analiza ako hoćemo.
Pobjednici se ne stvaraju preko noći, a za veliki rezultat potrebno je imati i muda. Oni koji dišu kao momčad kući će se i vratiti kao momčad, bez obzira na rezultat. I znat će što treba napraviti kako bi sljedeći put bili bolji. Nije to naučna fantastika, pa čak ni kada dođete na prvenstvo bez najboljeg igrača poput Francuske. Ali za to morate vjerovati u sebe.