Portland Trail Blazersi su momčad koja je posljednjih godina imala možda i najviše pehova u NBA-u, ali i momčad za koju su igrali zanimljivi igrači poput Billa Waltona, Terryja Portera, Clydea Drexlera, Cliffa Robinsona, Rasheeda Wallacea, Brandona Roya, ali i našeg Dražena Petrovića i jednog Arvydasa Sabonisa. Svima njima zajedničko je da su imali nešto posebno. Nešto čime su obogatili košarku. Ne nužno najbolji u svoje vrijeme ili na svojoj poziciji, ali uvijek tu negdje. Svaki na svoj način.
Jednako kao što je to danas Damien Lillard, vođa nove generacije Blazersa i jedan od rijetkih igrača u ligi koji je sam u stanju 'pokopati' čak i aktualne prvake Warriorse. A takvih zaista nema puno. Ono što je ipak važnije je - nasljeđe. Portland je uvijek imao karizmatične igrače zbog kojih su ih ljudi voljeli gledati. Iako nisu osvojili naslov od 1977. godine i legendarnog trenera Jacka Ramsaya. No, počevši od osebujnog Waltona pa do Lillarda, svi gore navedeni igrači u jednom trenutku karijere imali su što za reći. Bili su specifični, ali i svi do jednoga strastveni natjecatelji.
Nestvarna sezona Blazersa
Međutim, ono što se trenutno događa s Blazersima nitko nije mogao predvidjeti. Ne ove sezone. Pogotovo ne za momčad koja je tijekom ljeta izgubila četiri igrača iz prve petorke i k tome nije dovela ni jedno veliko ime. Čak nema ni All-Star igrača. No, rekli bismo da se konačno i njima malo osmjehnulo nakon što su prije par godina ostali bez sjajnog košarkaša i svojedobno 'rookijea' godine Brandona Roya. Kao da 'slučaj Sam Bowie' nije bio dovoljan...
Pa kad se tu još nadovežu poteškoće s prvim 'pickom' iz 2007. Gregom Odenom, Portlandu je stvarno trebalo nešto za što se može uhvatiti. I je li konačno dočekao? U ovom trenutku u ligi je samo jedan bekovski par u većoj formi od Lillarda i McColluma, a to su neprikosnoveni Curry i Thompson. Iako je u njihovom zadnjem međusobnom duelu kolo vodio upravo Lillard, koji je Warriorsima zabio rekord karijere (51) i nanio im najteži poraz u sezoni. I jedan od pet koje imaju.
Njihove utakmice nisu dosadne
Ali u Portlandu su se uvijek događale čudne stvari. U njihovim utakmicama moglo se vidjeti i jednog Cliffa Robinsona, koji je još 1995. protiv Bullsa nagovijestio ono što danas zovemo 'strech four'. Ili Roya protiv Houstona 2008., a kojega je na gotovo identičan način ponovio Lillard šest godina kasnije u playoffu. Kao da su oduvijek morali imati nekog 'luđaka'. I zato su posebni, što po nesrećama koje su im se događale, što po nevjerojatnoj košarkaškoj poeziji.
Mnogima bi vjerojatno bilo drago vidjeti ih u samom vrhu NBA-a, ali do toga možda ne dođe još godinama. Ni s LaMarcusom Aldridgeom na vrhuncu nisu uspjeli predaleko dogurati. Možda da nije bilo tih pehova s Royom i Odenom zadnjih godina, ali veseli vidjeti svaki put kad podsjete na neke slavnije dane. Kao što je to bio slučaj protiv Warriorsa nakon All-Stara. Da ne bi bilo govora o jednoj utakmici (od njih 82) u kojoj svatko može iznenaditi, Blazersi su nakon Božića skinuli i 'skalpove' Clevelanda i Oklahome.
Osim strašnog potencijala u Lillardu, samo par mjeseci nakon egzodusa momčadi Portland već ima nekoliko nadarenih klinaca na kojima može graditi budućnost. Iznova. CJ McCollum vjerojatno je igrač koji je najviše napredovao i mogao bi izrasti u vrhunsku 'dvojku', Meyers Leonard je jedinstveni talent, a Noah Vonleh bi jednog dana mogao postati novi Aldridge. Naravno da od toga možda ne bude ništa, ali s playoff učinkom i apsolutno nikakvim očekivanjima, Portland bi ubrzo ponovno mogao uveseljavati košarkaške sladokusce.
Dobar posao Portlanda
Ni drugima ne bi škodilo da nešto nauče od njih ili o prilagodbi Terryja Stottsa. Dokazan uspjeh i dovoljno velik 'salary cap' otvaraju puno mogućnosti na ljeto. Blazersi će biti u prilici privući top igrača i ponuditi mu da do kraja razvije svoj potencijal pritom ne tražeći od njega da preuzme punu odgovornost na obje strane parketa.
Iz današnje perspektive, ispada da je odlazak igrača koji bi ionako tražili visoki ugovor bio pun pogodak. Jer, Blazersi su imali samo vrlo dobru momčad. Ne i roster koji bi ih odveo do nekog drugog nivoa. Da su kojim slučajem produljili ugovore s Batumom i Matthewsom, ne bi bili puno bolji nego što su danas, a 'cap space' bi jednostavno bio pojeden. Dugoročniji potencijal uz jeftiniju cijenu zasad je naišao na plodno tlo, a to je uvijek bio bolji recept od preplaćivanja zvijezda.
I još nešto. Imati ponekad ljutu zvijezdu u momčadi, a Lillard to jest, može biti podstrek za dalje. Vatromet koji je priuštio svojim protivnicima nakon All-Stara otkriva svu draž ove igre. Užitak je gledati čovjeka koji govori na parketu i smatra da je ostao dužan, koji je toliko samouvjeren da vjeruje kako svakoga može pobijediti. Tako se postaje igrač i tako se vodi momčad.