Tri vijesti o kojima se priča
Kako smo i najavili dan prije derbija u Rijeci, Zlatko Kranjčar napustio je Dinamo ponižen i ispljuskan. Komično, ne i tragično, jer u nogometu nema tragedije, izgledaju Kranjčarove post festum patetične parole da sam napušta klupu i da to nema veze s upravom. Previše kasno da bi izgledalo iole uvjerljivo. Kao, ne bi dobio otkaz da ga nije samo ponudio. Ili, jučer je bio sretan, a danas je nesretan. Možeš misliti... Što mislimo o Kranjčarevom povratku na Maksimir, nakon svega što se događalo posljednjih godina, već smo napisali u prethodnoj kolumni, tako da nema potrebe da se previše ponavljamo.
Ponovit ćemo ukratko ključne teze: kao i svi njegovi prethodnici, nije rekao ni „a“ kada je krenula rasprodaja igrača. A zašto nije rekao, prilično je jasno. U hrvatskom nogometu malo je karakternih ljudi, onih koji nisu u hipu spremni sve zaboraviti kada im se interesi poklope i nule zabljesnu ispred očiju, pa ih i ne treba previše žaliti kada se s njima opetovano obriše pod.
Jako dobro je Kranjčar znao što ga čeka i što će mu se dogoditi, ali svjesno je to prihvatio. Naivni su oni koji misle da je on naivan. Naivnih i nevinih u ovoj priči nema. Da je uprava Dinama okrenula leđa treneru, jasno je kao dan. Ali prilično je jasno da su mu okrenuli leđa i igrači. Kako su igrali u Rijeci, ne čudi što se ovoga jutra pričalo po zagrebačkim birtijama: „Izbušili su Cicu kao sito“, bio je prvi komentar kada sam jutros banuo u omiljeni kafić.
Jesu li igrači 'tankirali'?
Jesu li igrači Dinama doista „tankirali“, nikada nećemo saznati, ali kako su igrali, ne čudi što mnogi tako misle. Ne, ne mislimo da je netko došao i to naložio igračima. To se tako ne radi. A i zašto bi kada je predsjednik Dinama Mirko Barišić javno prije utakmice najavio što će se Kranjčaru dogoditi ako izgubi. Kada ste zadnji put čuli da predsjednici tako istupaju u javnost prije tako velike i značajne utakmice, bez obzira što doista misle o treneru? Istina, događalo se to već u hrvatskom nogometu, ali namjera i rezultat uvijek su bili isti.
Neki će reći bio je to nesmotren potez predsjednika. Dajte molim vas... Ako je itko toliko iskusan, prekaljen u svim bitkama, a uz to još obrazovan i nesumnjivo inteligentan čovjek, onda je to Barišić. Njemu se to ne može dogoditi slučajno. Ni u ludilu. Kada predsjednik izađe s takvim stavom, to sigurno ne može djelovati stimulativno na igrače. Upravo obrnuto. Oni u tom trenutku o svemu razmišljaju, a najmanje o igri i kako se suprotstaviti suparniku. Koncentracija je narušena i nema povratka. Nogometaši u prosjeku možda nisu previše obrazovani, ali sigurno nisu glupi. Ne treba podcijeniti njihovu socijalnu inteligenciju, sve oni jako dobro shvaćaju i kuže, ne treba im nitko crtati, dovoljan je samo jedan mig da sve povežu.
Tko nakon Cice?
To je bilo jasno i Kranjčaru. Da je mislio kako može „preživjeti“ Rijeku, valjda ne bi noć prije utakmice napustio hotel i vratio se u sitnim noćnim satima, ako je točno što piše Jutarnji list. Opet se ispod žita guraju priče o Kranjčarovim porocima. To su bajke za malu djecu. Kao da čelnici Dinama to nisu znali kada su ga dovodili.
Pa to je bio jedan od „lajt motiva“ međusobnih obračuna svih ovih godina. Interesi su se poklopili: oni su znali što dobivaju, on je znao što dobiva, samo je ostalo malo nejasno kako će se razići, ali i to se moglo nazrijeti, jer brak iz interesa uvijek se brzo raspada. I ne sumnjajte, opet će im se silnice poklopiti, prije ili kasnije. I opet ćemo gledati „kazalište“, živu patetiku, glumatanje, žrtve i heroje...
Tko nakon Kranjčara? Željko Sopić vjerojatno je prijelazno rješenje. U opticaju je nekoliko imena. U prvi mah se činilo da Željko Kopić najbolje kotira, ali čini se da je netko pogledao statistiku i vidio da je izgubio četiri utakmice zaredom. Dakle, potjeramo trenera koji je izgubio tri zaredom, a dovodimo trenera koji je izgubio još jednu više. Momentum, priznat ćete, nije baš dobar. Nenad Bjelica je nedostupan. Možda Ivajlo Petev? Bugarin je ostao u dobrim odnosima s čelnicima Dinama.
Kruno Jurčić uvijek je u kombinaciji, sigurno čeka kao zapeta puška. Marijan Vlak je tu negdje, pri ruci, isto tako i Tomislav Ivković. Možda Marijo Tot? Zašto ne, na mnoge je u prvom mandatu ostavio vrlo dobar dojam. Iskusan je, provjeren, u međuvremenu je stjecao dodatno znanje u Kini, gdje je vodio čak dva kineska prvoligaša, što nijednom hrvatskom treneru nije uspjelo. Srečko Katanec je znao i prije biti u kombinacijama, ali nije se dogodilo. Sada vodi Sloveniju, tako da je mala šansa, ali nije nemoguće.
Tko god dođe, čeka ga dosta posla i neće mu biti lako, čak bi se moglo reći da ga čeka pakao. Pritisak je golem, Rijeka grabi naprijed, Osijek se preporodio, a onaj tko nakon 11 uzastopnih naslova prvaka ostane kratkih rukava, neće se pamtiti po dobrom...
