Zanimljiv je intervju katalonskom Sportu, u kojem je bilo malo riječi o sportu, dao bivši kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Zvonimir Boban. Njima je vjerojatno zanimljiva hrvatska priča, jer su se neke manje nacije s Pirinejskog poluotoka, poput Baska i Katalonaca, mogle vidjeti u našoj poziciji početkom 90ih.
Tri vijesti o kojima se priča
Čuli smo da ste završili studij povijesti. Neobično za nogometaša...
''Da, završio sam za profesora povijesti, a sada sam na doktoratu iz komparativne književnosti. Kad si nogometaš, onda si nogometaš. Nisi ni filozof ni povjesničar. Poznavanje povijesti daje ti drugačiji pogled na ono što se događa. Pomoglo mi je u sazrijevanju.''
Kakav je Boban privatno?
''Kažu da sam težak, ali ne znam (smijeh). Morate pitati one koji me poznaju.''
Što bi rekla vaša supruga? '
'Ona bi rekla da sam tvrdoglav. Kad si nešto zacrtam, ne odustajem od toga dok ne uspijem. Ljudi govore svašta, ali važno je tko to govori i zašto.''
Kakva je bila vaša obitelj?
''Bili smo siromašniji od srednje klase, ali nismo bili gladni. Otac je imao malu trgovinu s cipelama. Bio je komunizam, znate?''
Je li vaš otac vjerovao u komunizam?
''Ne. Kad živite u takvom režimu, logično je da inteligentna osoba ide u drugom smjeru. Svi su željeli biti slobodni, bili lijevi ili desni, i nisu mogli prihvatiti horor.''
Kakav to DNK imaju Balkanci da su tako kompetitivni?
''Imamo puno talenta, strasti i odgovornosti prema našoj maloj naciji. Imamo talent i genetski smo predodređeni za sport.
Bili ste dio mlade jugoslavenske reprezentacije koja je u Čileu 1987. postala svjetski prvak. Kakve uspomene nosite na taj događaj?
''Vrlo lijepe, ta će sjećanja ostati vječno u meni. Bili smo skupina prijatelja i imali smo sjajne igrače poput Prosinečkog, Mijatovića, Savičevića, Šukera...''
Tada ste branili boje Jugoslavije...
''Da, igrao sam pošteno i respektirao dres reprezentacije. Ali, Jugoslavija mi nikad nije mogla biti u srcu poput Hrvatske. Davao sam sve od sebe zbog suigrača. Ne zbog Jugoslavije.''
Isto je bilo i s Draženom Petrovićem?
''Dražen mi je bio uzor i prijatelj. Kartali smo, izlazili van zajedno. Imali smo vrlo dobar odnos.''
Udarili ste jugoslavenskog policajca u svibnju 1990. na utakmici Dinamo - Crvena zvezda. Biste li to ponovili?
''Apsolutno. Ali, nisam bio sam. Bio sam kapetan Dinama i zato se toliko pričalo o tome. No, i drugi mladi idealisti su radili isto.''
Učinili ste to zbog idealizma?
''Zbog idealizma. I zato što je policija tukla naše navijače. Delije su doslovno uništavale stadion i njima nisu napravili ništa. Tada sam vidio kako policajac tuče mladog dečka i reagirao sam. I ponosan sam na to.''
Jeste li se osjećali kao hrvatski vojnik?
''Nisam ni hrvatski vojnik ni junak, nego normalna osoba s dignitetom. Junaci su išli u rat. Mi smo bili samo buntovnici.''
Zašto vam je hrvatsko pitanje bilo toliko važno?
''Zato što smo htjeli slobodu, željeli smo imati vlastitu državu. Zato što svaka osoba mora imati mogućnost slobodno se izražavati. S demokracijom smo dobili sve to, a sretan sam i što se odnosi između Hrvatske i Srbije poboljšavaju.'' (TS)
