Zapaženi nastupi u Ligi prvaka, minijature protiv velikih dečki često skreću pozornost s tinejdžerskih godina golobradog Dinamovog dragulja Matea Kovačića.
Mnogi zaboravljaju da je pred Mateom svakodnevni zadatak da - osim s loptom - tehnicira i s ono malo slobodnog vremena što ga ima. Uklopiti školu i školske obaveze sa životom profesionalnog sportaša težak je, ali dohvatljiv zadatak.
"Stvarno mi izlaze u susret maksimalno i profesori i mentori s kojima se sve dogovaram. Idem koliko mogu, koliko stignem. Sve je super, škola ide, ali sada mi je naravno na prvom mjestu nogomet, no ne smijem školu zaboraviti", kaže 17-godišnji veznjak Dinama.
No nije Mateo jedini. Još dvojica njegovih vršnjaka znaju kakva sve odricanja nosi rano uključivanje u vrhunski sport.
Jedan od njih je član KK Zagreb, 17-godišnji Dario Šarić, sin nekoć fantastičnog košarkaša Šibenke Predraga i ponajveći talent hrvatske i europske košarke u posljednjih dvadesetak godina.
"Moje društvo poslije škole ide polako svako svojim kućama, taj put traje pola sata što inače traje pet minuta, dok ja moram poslije toga ići na trening ili ostat u dvorani", objašnjava 208 centimetra visoki „playmaker“ koji je trenutačno na pragu odlaska iz Zagreba.
Mlađahni Šarić ipak zna kako doskočiti manjku slobodnog vremena.
"Jednostavno, teško je stvarno stići obaveze i trening i sve, ali ako si organizirate dan jednostavno jedino se tako može stići i škola, trening i nešto sa strane", kaže Šarić i dodaje:
"Što se tiče škole, pitajte mog kolegu Luku Šebetića."
Baš kao Mateu i Dariju, 17 godina je i Luki Šebetiću, odnedavno najmlađem igraču koji je ikada zaigrao za RK Zagreb u Ligi prvaka.
Do jučer je najboljeg rukometaša svijeta svih vremena Ivana Balića gledao na televiziji, a sada s njim igra, ali škola je i dalje itekako važna...
"Učim kad god ulovim slobodnog vremena jer držim do ocjena, mislim da je to jako važno", kaže Šebetić.
A njegovu profesoricu matematike pitali smo kakav je Luka učenik.
"Kakav se samo može poželjeti!“ odgovara profesorica.
Čujemo da ste ga već rezervirali za nekog?
„Rezervirala sam ga za svoju kćer“, našalila se profesorica nasmijavši cijeli razred.
Kada se zna što je cilj, onda nije teško nositi ni dvije torbe svaki dan.
"Jedna je za školu, jedna je za trening. Evo, sad je gotova škola, nakon škole me već čeka trening, a doma ne stignem ići. Ako odem doma izgubim cijeli dan, onda mi se to ne isplati", zaključuje Luka.
Pred Lukom, Darijom i Mateom još je dugačak put. No s obzirom na lakoću s kojom podnose brojna odricanja čini se kako im velike karijere, na sreću sveopćeg hrvatskog sporta, ne mogu pobjeći.
