Tom je prilikom dao nekoliko intervjua rumunjskim medijima, među kojima i Prosportu.
Tri vijesti o kojima se priča
'Andrei Pavel bio je veliki, kompletan tenisač. Kad je imao svoj dan, mogao je dobiti koga god je htio. Sjećam se da me jednom izludio na turniru u Hamburgu. Nisam imao šanse. Imao je igru na svim podlogama i mislim da je zaslužio bolju poziciju od 13. mjesta ATP ljestvice. Za rumunjski je tenis napravio najviše nakon Iliea Nastassea. Dobar je prijatelj, iznimna osoba, čovjek s vječitim osmijehom', rekao je Ivanišević u svom teniskom prijatelju, 35-godišnjem Rumunju, od kojega je u ekshibicijskom meču izgubio 5-4.
Da mi danas kažete da se ujutro moram dizati u sedam sati te na terenu dnevno u prosjeku boraviti sedam do osam sati, radije bih otišao na streljanje
Novinare Prosporta zanimalo je nedostaje li Goranu ATP Tour i je li ikad od umirovljenja pomislio na povratak.
'Igram danas veteranske turnire. Osvojio sam neke, no to se ne može usporediti s profesionalnom karijerom. Igram šest, sedam turnira na godinu, družim se sa starim prijateljima i suparnicima u opuštenom okruženju. Nikad nisam osjetio nostalgiju za igračkim danima. Igrao sam 17 godina na najvišem nivou i da mi danas kažete da se ujutro moram dizati u sedam sati te na terenu dnevno u prosjeku boraviti sedam do osam sati, radije bih otišao na streljanje', rekao je Goran uz dodatak da također pokušava biti što bolji otac.
Koji su bili ključni momenti u vašoj teniskoj karijeri?
'Među svime što mi se dogodilo strše dva trenutka. Jedan je svakako osvajanje Wimbledona. Nisam želio završiti karijeru bez osvojenog Grand Slama. Drugi, vjerojatno uzbudljiviji, bilo je otvaranje Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine. Nosio sam tom prilikom hrvatsku zastavu, samo godinu dana nakon što je Hrvatska postala neovisna država. Na koncu sam osvojio dvije bronačne medalje, u singlu i u paru.'
A za čime najviše žalite?
'Najveće je razočaranje činjenica da nikad nisam dosegao broj 1. Mislim da sam mogao. Mislim da sam to i zaslužio.'
Vratimo se malo na naslov u Wimbledonu. Posvetili ste ga Draženu Petroviću. Koliko ste mu bliski bili?
'Bili smo dobri prijatelji, a Dražen je bio veliki šampion, model. Mi Hrvati ludi smo za sportom, a za košarkom osobito. Tijekom zlatnih vremena NBA lige, osamdesetih i početkom devedesetih godina, u vrijeme velikih momčadi poput Celticsa, Lakersa, 76-ersa i Bullsa, bilo je nezamislivo da bi jedan europski košarkaš mogao voditi jednu NBA momčad. Dražen je vodio New Jersey Netse. Bio je simbol ambicioznosti. Dan-danas ne mogu se pomiriti s realnošću da nas je ostavio u glupoj prometnoj nesreći.'
Ipak, Dražen je igrao za Cibonu. Ako se ne varamo, vi biste trebali biti navijač Splita.
'Igrao je za Cibonu, ali je rođen u Šibeniku. To vam je grad blizu Splita. Jugoplastika iz osamdesetih godina vjerojatno je najbolja europska košarkaška momčad svih vremena, s Rađom, Kukočem, Perasovićem, Tabakom... Naravno da sam se divio Jugoplastici.'
Poznato je da ste i strastveni navijač nogometnih klubova West Bromwich Albiona i Hajduka. Kako to?
'WBA sam zavolio zbog načina na koji je izbjegao ispadanje iz Premiershipa 2005. godine. Niti danas ne mogu vjerovati kako im je to pošlo za rukom. Uz Hajduk sam od najranijih dana. Nekoliko sam puta čak trenirao s prvom momčadi te sam imao ponudu nastupiti za Hajduk u službenoj utakmici. Odbio sam. Da Hajduk izgubi mojom krivicom, nikad si ne bih oprostio. Proganjalo bi me to valjda godinu dana. Igrao sam u oproštajnoj utakmici Zvonimira Bobana i zabio gol.'
