28-ogodišnji Brazilac s hrvatskom putovnicom Eduardo da Silva u srpnju prošle godine dres Arsenala zamijenio je onim ukrajinskog Šahtara i nije pogriješio. U velikom intervjuu istaknuo je kako je odluka o preseljenju iz Engleske bio odličan potez.
Tri vijesti o kojima se priča
>> VIDEO: Eduardo i Strinić među najatraktivnijim potezima zadivljujuće sezone
>> VIDEO Eduardo zvijezda u Riju: 'Ovo mi je najbolja polusezona u karijeri'
“Dobro sam se snašao u Ukrajini. Bila je to sezona iz snova, osvojili smo dvostruku krunu i prvi put dočekali proljeće u Ligi prvaka. Odigrao sam 20 prvenstvenih utakmica, dvije u Kupu i osam u LP-u te zabio 13 golova”, počeo je priču Dudu, koji se brzo snašao u novoj sredini..
Silno želim taj plasman na Euro, karijera bi mi bila prazna kad ne bih osjetio veliko natjecanje...
“Nije bilo teško, bilo mi je najvažnije da prihvatim ukrajinski način nogometa. Trebalo je biti malo pametan, pripremao sam se za Ukrajinu gledajući neke videozapise Šahtarovih domaćih utakmica.”
Govorite li ukrajinski?
“Još ne. Znam nekoliko riječi.”
Je li teži od hrvatskog?
“Meni sad jest, ha, ha! Ne govorim hrvatski perfektno, ali sa svakim mogu razgovarati. Teže mi ide učenje ukrajinskog nego hrvatskog ili engleskog. Možda zato što sam stariji... Ako je čovjek barem malo inteligentan, lako se snađe u novoj sredini”
Što vam je najteže bilo prihvatiti u Ukrajini? Hladnoću?
“Bilo mi je teško kad sam došao u Hrvatsku iz Brazila, imao sam samo 16 godina. I nakon tog iskustva, nakon svega što sam prošao – ništa mi više nije teško! U Donjecku je hladnije nego u Zagrebu, ali ne igramo kad je -15! A kad je najhladnije, onda smo u toplim područjima Europe.”
Jeste li gdjekad ipak zažalili što ste iz Engleske otišli u Ukrajinu?
“Nikad! Da sam tako razmišljao, ostao bih u Arsenalu do kraja ugovora. I možda ne bih ništa osvojio! A sad sam u prvoj sezoni u Šahtaru osvojio dvostruku krunu i prisjetio se dana u Dinamu! Naučen sam na trofeje, takav sam pobjednički mentalitet stvorio u Dinamu, i to mi je nedostajalo u Arsenalu.”
Što nedostaje Arsenalu, opet je ostao praznih ruku?
“Žao mi je zbog toga, ostao sam u kontaktu s nekim igračima. Wenger? Ne, nismo se čuli. Arsenal igra krasno, uz Barcu najljepše na svijetu, ali pamte se trofeji! Za trofeje treba imati i sreće, a topnicima uvijek fali sreće. Kad sam došao u Arsenal, te smo prve sezone pobijedili u svim derbijima, ali smo posrtali protiv malih i ništa od trofeja! Sljedeće je sezone bilo obratno i opet ništa! “ rekao je Dudu i naglasio:
“Već je čudno da Arsenal svake sezone ima toliko problema s ozljedama, gdjekad se dogodi da je 10 važnih igrača izvan stroja! I to pretežno stradaju mišići, ja sam nekoliko puta pauzirao u Arsenalu zbog ozljede mišića! A u Šahtaru nisam imao problema s mišićima, pauzirao sam tek zbog ozljede gležnja. Ne znam je li problem u načinu priprema ili u nečem drugom.”
Je li sve u redu s nogom na koju se “potpisao” Martin Taylor? Usput, je li vam se krvnik ikada javio?
“Iako to nikad više neće biti isto, noga je super. Uopće ne razmišljam o tome, osjećam se kao potpuno zdrav čovjek, ni ne sjetim se da je bila slomljena. Taylor? Ne, nije se javio, ali to je stara priča, promijenimo temu...”
Svi planovi vezani su uz Šahtar...
“Naravno! Želio bih ostati što dulje, imamo izvrsnu momčad, nadam se da ćemo osvojiti još trofeja. Na žalost Vukojevića koji je s Dinamom ostao iza nas.”
Je li obitelj stalno s vama?
“Naravno! Supruga Andrea i petogodišnja Lorena bile su sa mnom i u Londonu, a u Donjecku nam se prije tri mjeseca rodio i Mateus. Da nisu sa mnom, ne bi išlo, poludio bih, ne bih se mogao koncentrirati na nogomet.”
Iako je život u Londonu vjerojatno bio lagodniji, ni Donjeck nije za odbaciti...
“Odlično! Istina je, London je glavni grad Europe! Ali, nisam od onih kojima je presudno stanovati baš ispod Big Bena. Uostalom, u Londonu sam stanovao u maloj četvrti između Arsenalova kampa i stadiona, sve mi je bilo blizu. Rijetko sam išao u centar, jednostavno nije bilo vremena za to. Tako da nisam previše uzbuđen spoznajom što sam živio u Londonu! Zapravo, više mi odgovara način života u Donjecku, gradu od milijun ljudi, podsjeća me na Zagreb. Sve stigneš obaviti za 15-ak minuta, nema gužve.”
Realizirali ste financijski sjajne ugovore, osigurali ste egzistenciju. Čemu se sada najviše veselite?
“Doista mogu reći da sam sretan. Život mi je sjajno organiziran, imam krasnu curicu i dečka, baš kako sam i želio, supruga i ja ne planiramo imati više djece. Najviše vremena provodim s obitelji, žurim s treninga kako bih što prije došao doma i pomogao supruzi oko djece. Igram u velikom klubu, igram za izvrsnu reprezentaciju, baš mi je sve posloženo kako treba biti.”
Jeste li razmišljali što ćete raditi nakon karijere?
“Znam samo da ću s prijateljima igrati nogomet! Imam zasad nekretnine u Brazilu i u Hrvatskoj, a što ću raditi poslije, doista ne znam. Sad mi je važno da mi je obitelj zdrava, da si mogu priuštiti dobar sportski auto. Vozim Jaguar i Audi iako ne divljam po cestama... Želim profesionalno igrati što dulje, nadam se da ću na ovoj, najvišoj razini, igrati još tri-četiri godine, a onda bih karijeru mogao završiti u nekom manjem klubu, nadam se da ću igrati barem do 35.”
Biste li karijeru završili u RH ili u Brazilu? I gdje ćete živjeti nakon karijere?
“Nemam nikakvih planova za Brazil, a tko zna, možda zadnje godine odigram u Hrvatskoj. Još nismo odlučili gdje ćemo živjeti, još je prerano za to, ovisit će o djeci. Ali, sigurno ćemo svako malo biti u Hrvatskoj, čak i ako ovdje ne budemo stalno živjeli.”
Pratite li Dinamo?
“Kako ne! Sretan sam što su dečki šesti put zaredom prvaci Hrvatske, Dinamo će uvijek biti moj klub! A tim uzastopnim osvajanjem trofeja valjda su nekima i dosadili pa se čeka iskorak u Europi. Nije mi jasno zašto ljudi ne cijene to što je Dinamo napravio, zašto su tribine prazne. Kad sam ja bio ovdje i osvajao naslove, tribine su bile pune, vozili smo se kroz prepune gradske ulice u otvorenom autobusu! Ma, znate li što bi Arsenal dao da bude šest puta zaredom prvak?” kaže Eduardo.
Jeste li imali neki kontakt sa Zdravkom Mamićem?
“Ne, već četiri godine ne kontaktiramo. I ne bih o tome govorio...”
Plasira li se Hrvatska na EP, bit će to Eduardovo prvo veliko natjecanje. Na SP 2006. nije ga pozvao izbornik Zlatko Kranjčar, Euro 2008. “ukrao” mu je Taylor, SP 2010. Hrvatska je promašila...
“Da, razmišljao sam o tome. I zato silno želim taj plasman na Euro, karijera bi mi bila prazna kad ne bih osjetio veliko natjecanje”, zaključio je Eduardo. (Agencija VLM)
