Nogomet i Sjedinjene Američke Države jedna su posebna tema. Najpopularniji sport svijeta i država u kojoj je najizraženija razlika između sporta i igre, odnosno država u kojoj je sport dio života na više načina.
No, država je to u kojoj nogomet desetljećima nije uspio postići pravu popularnost. Istina, danas se tamo igra dobar nogomet, liga je fenomenalno organizirana i stadioni su puni, ali jasno je kako se na tribinama većinom nalaze doseljenici i njihovi potomci. Bez njih je teško zamislili da bi MLS postao priznato profesionalno natjecanje u SAD-u.
Školski sport za djevojčice
Godinama je nogomet bio među Amerikancima prepoznat kao sport za djevojčice. Dok su dječaci odlazili igrati football, djevojčice se slalo u soccer. I to se jako sporo mijenjalo te je teško bilo objasniti Europljanima na koji to način Amerikanci gledaju prema nogometu.
Ono što je pozitivno u tome je činjenica da imaju jednu od najjačih i godinama najuspješnijih ženskih reprezentacija svijeta. SAD tako ima najviše nogometnih olimpijskih zlata u povijesti, odnosno četiri. Zahvaljujući djevojkama.
Borba za popularizaciju nogometa u SAD-u traje desetljećima, što zapravo zvuči malo nevjerojatno ako znamo da je njihova reprezentacija bila sudionik svjetskih prvenstava na samim počecima.
Na onom prvom, 1930. u Urugvaju, zaigrali su u polufinalu, a bili su prisutni i četiri godine kasnije u Italiji te 1950. u Brazilu. Tamo su čak napravili ono što su nazvali "Miracle Match" te kasnije o tome i snimili film. Pobijedili su Englesu rezultatom 1:0. No, oboje su eliminirani već u skupini.
A onda su nestali.
Na devet prvenstava u nizu nisu se Amerikanci uspjeli kvalificirati, od 1954. pa sve do 1990. godine, nakon što su već znali da su domaćini onog idućeg izdanja, 1994. godine.
Nisu pomogli Pele i Kaiser Franz, tek SP 1994.
U "šezdesetima" se nogomet krenuo igrati na koledžima, no većinom su u njega odlazili Latinoamerikanci ili oni koji nisu uspijevali pronaći svoje mjesto u popularnijim sportovima. U "sedamdesetima" su se prvi put ligaški organizirali, a tu su se pojavili New York Cosmos, momčad koja je u svojim redovima imala igrače poput Pelea, Chinaglije, Beckenbauera, Cabanasa i Neeskensa. No, popularnost nije rasla u razmjeru kakvom su se nadali.
O tom fenomenu takve jedne momčadi, u koju je naravno bio uložen privatni novac, snimljen je i odličan dokumentarni film.
Tek nakon vrlo uspješnog SP 1994. godine, gdje su kao domaćini uspjeli proći skupinu uz vrlo dobar nogomet, Amerikanci su na pravi način organizirali svoju profesionalnu ligu.
Uistinu, trebala im je organizacija najvećeg svjetskog natjecanja u jednom određenom sportu da bi shvatili sve marketinške vrijednosti nogometa, a onda s time i sve ostalo što globalno najpopularniji sport može donijeti.
Major League Soccer ustanovljen je 1996. godine i tu zapravo kreće glavna tema ove priče.
Nacija alergična na neodlučene rezultate
Jedan od zadataka u popularizaciji nogometa bio je kako Amerikancima isporučiti sport u kojem postoji neodlučeni rezultat. Američka nacija tako što ne priznaje, neovisno radi li se o momčadskom ili invidualnom sportu, borilačkom ili nekom nježnijem, netko na kraju mora biti pobjednik.
Amerikanci bi kad se neki neodlučeni susret i dogodi, jer u tim slučajevima jednostavno nema druge, kući odlazili nesretni ali i zbunjeni.
Nećemo pogriješiti ako kažemo da Amerikanci, kad nema pobjednika, smatraju da su bacili svoj novac. Tako su naučeni, tako su njihovi najpopularniji sportovi koncipirani. Netko mora pobijediti. I to je trebalo odmah uvesti u nogomet, da ne bude u startu osuđen na propast.
Nikad ranije viđeni penali
Tako je nastalo najbizarnije nogometno pravilo do dana današnjeg. MLS kazneni udarci, koji su se izvodili u slučaju neodlučenog rezultata.
Lako bi bilo pomisliti kako se radi o jedanaestercima i bili biste u potpunosti u krivu. Isti jednostavno nisu dovoljno dinamični te ne nude uzbuđenja kao nešto drugo. A to su "penali" kakvi su zapravo implementirani iz hokeja na ledu, sporta koji je preko bare bio itekako poznat.
Igrači su uzimali loptu na 35 jardi (32 metra) od gola te bi kretali na vratara, koji bira hoće li ostati na liniji ili izaći s iste te skratiti kut. Igrači također imaju pet sekundi da vratara savladaju. To smo mogli vidjeti nakon apsolutno svakog neodlučenog rezultata u MLS-u od 1996. pa sve do 2000. godine.
Dodatno pravilo bilo je u slučaju prekršaja vratara na igraču, kad bi ovakvu vrstu kaznenog udarca zamijenio onaj normalni, s 11 metara.
Mnoge važne utakmice odlučene su upravo na taj način, a publika je mogla biti zadovoljna time što su uvijek imali pobjednika. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, sve je više bilo jasno da će doći do promjene te da ovo pravilo ne može ostati dugo na životu ukoliko Amerikanci žele imati ozbiljnu nogometnu ligu.
Ozbiljnije praćenje reprezentacije dovelo je do prihvaćanja neodlučenog rezultata pa su se "normalna" pravila krenula implementirati i u Major League Soccer, a onda su polako sve više počele dolaziti zvijezde iz Europe i Južne Amerike.
Jedan od najvećih htio ih je donijeti u Europu
No, američki penali, koliko god bili komični i bizarni, imaju svoje fanove. Čak je svojevremeno veliki Johann Cruijff, nakon što je vidio taj način izvođenja, dao prijedlog da ih se isproba u Europi, odnosno da bi nogometu dali novu dimenziju, a u raspucavanju smanjili doprinos sreće te dodali više prostora samoj vještini igrača ili vratara.
2020. je MLS napravio veliku anketu u kojoj se čak 47% njihovih fanova izjasnilo da bi voljeli ponovno vidjeti takav način odlučivanja susreta, što znači da i danas mnogi smatraju kako to nije bila pogreška. No, svakako je bilo nešto što ne ide korak uz korak s pravim nogometnim pravilima.
Nogomet je danas službeno četvrti najpopularniji sport u SAD-u. Prestigao je hokej na ledu sa 2.5 milijuna muškaraca i 1.7 milijuna žena koji se aktivno njime bave. Prema nekih istraživanjima, 30 posto kućanstava u državi ima barem jednu osobu koja igra nogomet, neovisno aktivno ili rekreativno. Američki nogomet, baseball i košarka su teško dostižni, no i ovo je veliki uspjeh.
Na Svjetskom prvenstvu 2002. godine igrali su sjajan nogomet. Prošli su skupinu u kojoj su savladali Portugal (pogoci s tog susreta OVDJE) te odigrali neodlučeno s Južnom Korejom, nakon čega su u osmini finala savladali Meksiko. Tek su Nijemci u četvrtfinalu, uspjeli savladati ekipu predvođenu sjajnim Landonom Donovanom.
2010. su još jednom prošli u osminu finala, kad su nakon produžetaka ispali od Gane, dok je 2014. donijela novi prolaz skupine i onu ludu utakmicu s Belgijom koju mnogi i danas zovu najboljom 0:0 utakmicom u povijesti nogometa.
Belgija je slagala šansu na šansu, Tim Howard radio je čuda na golu, a Amerikanci se nisu povlačili, nastavili su igrati ofenzivni nogomet te stvarati svoje prilike. Otprilike jednu na četiri belgijske, ali su pokazali kako njeguju filozofiju ofenzivnog nogometa neovisno tko je s druge strane. Tek u produžecima ih je Belgija slomila putem dva gola Lukakua, da bi se još jednom vratili te u posljednjim trenucima promašili veliku priliku koja im je mogla donijeti 2:2.
Reprezentacija koja će 2026. igrati ozbiljnu ulogu
Nakon što su u kontroverznim okolnostima ostali bez SP u Rusiji (fantomski gol Paname), trenutna američka reprezentacija odlazi u Katar s ambicijama izboriti drugi krug kroz skupinu s Engleskom, Walesom i Iranom, za što su im itekako realne šanse. A njihova reprezentacija nošena je mladim igračima koji bi u svojim najboljim izdanjima trebali biti 2026., kad će njihova država ponovno ugostiti Svjetsko prvenstvo, ovog puta zajedno s Meksikom i Kanadom.
Christianu Pulišiću su 24 godine, kao i Juventusovom Westonu McKennieju, Leedsov dvojac, Brendan Aaronson i Tyler Adams imaju 21 godinu, kao i Serginho Dest. Giovanni Reyna, Gladbachov Joe Scally i novo otkriće Ricardo Pepi su 19-godišnjaci, a svako malo pojavi se nova mlada zvijezda, poput Malika Tillmana ili Jesusa Ferreire. Amerikanci imaju što raditi na SP već u Katru, dok bi kod kuće mogli biti ozbiljna momčad u susretu protiv koje nitko neće biti izraziti favorit.
A prije samo 26 godina ustanovili su ligu kojoj su se mnogi smijali. No, jedno je sigurno. Kad je u pitanju sport, Amerikance ne smijete otpisivati. Ako oni u nečemu požele biti elitni te odluče uložiti u to, ne morate se pitati hoće li oni uspjeti. Jedino pitanje je kad!
