Godina polako završava, no tradicionalno nema mira na engleskim stadionima u ovo blagdansko doba. Ne da nema mira nego se tek očekuje pravi vatromet na Boxing day (26. prosinca) te novogodišnji vikend u kojem ćemo gledati utakmice posljednjeg dana u 2016. i prvog dana u 2017. godini.

Bila je to prilično spektakularna godina u kojoj smo vidjeli jedno od najvećih iznenađenja u modernom nogometu. Naravno, mislimo na Leicesterov naslov koji kao da je najavio novo doba Premierlige koju su pojačala dva ponajbolja trenera svijeta Antonio Conte i Pep Guardiola, trenutno prvi i drugi na ljestvici.

Nogometni sladokusci jedva su dočekali novu sezonu. Jose Mourinho je preuzeo Manchester United, Jurgen Klopp je polako posložio svoj Liverpool, Mauricio Pochettino se opet mora dokazati s Tottenhamom, a Arsene Wenger nikako da dočeka taj labuđi pjev. No kako je to sve izgledalo ove sezone na taktičkom planu analizirao je novinar The Telegrapha JJ Bull.

Veliki povratak slavnog 4-4-2

On je istaknuo pet velikih pojava u 2016. među kojima je i veličanstveni povratak starog dobrog 4-4-2 sustava. Prašinu s legendarnog sistema skinuo je Claudio Ranieri, trener godine kojeg su nepravedno zasjenili dolasci sjajnih mlađih kolega.

Talijanski gospodin sam je rekao kako je taj sustav spoj engleske nogometne kulture i talijanske taktike. Na terenu je to značilo puno odlučnosti i energije u kombinaciji s jako dobrom igrom, prvenstveno u obrani.

To je toliko opčinilo Arsenea Wengera, piše Bull, da je htio dovesti Jamieja Vardyja, a kad nije uspio u Vardyja je pretvorio Alexisa Sancheza. Čileanac je prvi branič zbog kojeg se Ozil, kao i Mahrez u Leicesteru, u pozadini ne mora toliko trošiti kako bi imao više snage za kreaciju. Na terenu njegov Arsenal danas dosta liči na onaj nepobjedivi iz 2003/2004. koji je nominalno bio 4-4-2 ili 4-2-3-1 iako je na terenu to izgledalo puno kompleksnije i sistemski nepravilnije.

U 4-4-2 sistemu je Island porazio Englesku na Euru te senzacionalno izborio četvrtfinale, a Portugal je pak osvojio naslov prvaka.

Obrana s trojicom je sada - legalna

U isto vrijeme u engleski je nogomet ušla formacija s trojicom centralnih braniča. Očekivano su vrtjeli glavama, ali čovjek koji je sve te glave natjerao da pogledaju u pod je Antonio Conte. Zbog njega je obrana s trojicom na Otoku doslovno legalizirana i više je nitko ne smije omalovažavati. I on je poput svog sunarodnjaka Ranierija vratio duh prošlosti, ali onaj talijanski s 3-5-2, točnije 3-4-3 ili još točnije 3-4-2-1 formacijom. Istom onom kojom je jedna otočka reprezentacija - Wales stigla do polufinala Eura.

Dobitnička formula Contea iskemijana je nakon poraza od Liverpoola i Arsenala. Poraz na Emiratesu dogodio se 24. rujna i od tada je Chelsea nanizao 11 pobjeda u prvenstvu uz svega dva primljena gola. Jedini koji je od tada pobijedio Contea je Slaven Bilić u Liga kupu.

Pokušavali su i drugi s trojicom u zadnjoj liniji posljednjih sezona, ali nitko s toliko uspjeha. Sada je igraju mnogi, uključujući i Bilića čija je obrana izgledala grozno, baš kao i Guardiolina koji također tradicionalno eksperimentira.

Lažna devetka

Od ostalih trendova tu je i takozvana lažna devetka koju najviše koristi Jurgen Klopp. Roberto Firmino najčešće je na toj poziciji, naročito kada je zdrav Coutinho. Nijemac obožava Firmina zbog svoje enormne energije koju ta pozicija zahtjeva, a iz istog razloga jedan Daniel Sturridge nema mjesta u prvih 11.

Kada se ozlijedio Sergio Aguero, Gurdiola se mogao početi igrati, a vrhunac je imao protiv Arsenala kada su se na toj nekoj zamišljenoj poziciji izmijenili Sterling, De Bruyne, Nolito i Sane. Zna to odigrati i Sanchez kod Wengera kada otvara prostor Walcottu, čak i Bellerinu da odlaze pred suparnički gol, a kada se ozlijedio Harry Kane Pochettino je na lažnu devetku gurnuo Korejca Sona.

Gegenpressing

Kontra protunapad, ako ga tako možemo nazvati, još je jedan nezaobilazni stil koji daje ploda. Vidimo ga najviše u Liverpoolu i Tottenhamu čiji međusobni susreti često završe kao dvostruko gušenje MMA boraca. No kada momčadi Kloppa i Pochettina to odigraju savršeno ispadne vatromet. Naročito smo to viđali u igri Liverpoola koji nekad izgleda kao da svakome može zabiti pet komada.

No za taj visoki presing duboko u polovici protivnika treba igrati na granici vlastitih energetskih mogućnosti. I zato ove sezone Redsima itekako paše što ne igraju Europu, dok Spursi zaostaju u prvenstvu i ispali su iz Lige prvaka.

Kontre koriste i drugi. Ranieri je uzeo prvenstvo na ubitačnim kontrama i savršenim realizacijama Vardyja, ali ovdje se radi o drugačijem pristupu u kojem se protivnika čeka dublje u svojoj polovici. I Mourinho se uzda u taj stil, ali ni njemu baš ne ide ove sezone. Barem ne zasad.

Na kontre je Portugal osvojio Euro i Island napravio senzaciju, a i Barca Luisa Enriquea je znala protivnika razbiti baš povlačenjem u dubinu gdje se nakon oduzimanja lopte upošljava ubojiti trojac MSN koji koristi otvoreni prostor. To je velika promjena u odnosu na Guardiolinu eru.

Vratar playmaker

I posljednje, pojava vratara playmakera. Analitičar Telegrapha navodi ju kao posljednju od pet taktičkih pojava koju ne možemo ignorirati u ovoj godini. Hartovo prognanstvo u Italiju donijelo mu je možda i više popularnosti nego kada je bio na vratima Cityja. Još kad je Claudio Bravo počeo kiksati svi su ismijavali ulogu vratara kao dodatnog igrača kod građenja napada.

Loris Karius, piše JJ Bull, vraćen je na klupu samo privremeno. Razlog su također kiksevi u posljednjim utakmicama, no Klopp ima puno širi plan. On je doveo Kariusa jer ima  precizniji pas od Mignoleta. On bolje čita igru,a vratar mora u napadu biti više od ispucavača lopti nakon kojih je vaša šansa da imate posjed tek 50-50.

Kasper Schmeichel je to jako dobro radio u šampionskoj sezoni Leicestera kada je pokrenuo velik broj ubojitih kontri Lisica. To su detalji koji su mnogima promakli i objašnjavaju neke odluke menadžera koji razmišljaju ipak nešto dublje od običnog navijačkog puka.

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi
DNEVNIK.hr aplikaciju