Bog se namrgodio tog dana. Uzeo je svoj jastuk i okomotao se oko Kariba. Sivo je postalo novo sunčano. Pastelne boje, kristalne, pitke, čiste na trenutak su sklopile oči. Ja sam ih ostao zamišljat, tako je lakše bilo kročit kroz razrovanu kaldrmu podno Cienfuegosa…
Tri vijesti o kojima se priča
Dobar dio ljudi već sada zna za Sixta Rodrigueza. Šećernog čovjeka i genijalnog muzičara kojeg su tražili s drugog kraja svijeta da mu kažu da je na drugom kraju svijeta zvijezda. Još veći broj ljudi zna za Teofila Stevensona. Sportskog ''Sugar Mana'' i genijalnog boksača kojeg su tražili iz cijelog svijeta da mu kažu da je u cijelom svijetu zvijezda. Samo je i jednom i drugom lova na vrhuncu značila kao i meni lektor – očito malo. Jer ''što je milijun dolara naspram ljubavi osam milijuna Kubanaca.''
Teofilo Stevenson - prvi do Fidela
''Zašto te živcira to što mladi Kubanci ne znaju tko je taj tvoj Stevenson?''
''Znaju li tvoji kolege studenti akademije dramskih umjetnosti, koji veze nemaju uglavnom sa sportom, za Dražena Petrovića?''
''Pa kaj ja znam…znaju ali ne možeš to postavljat tako buraz'', prekiženih nogu nalakćen na bedra, zgužvane kičme u polumjesec debatirao je samnom.
''Neke stvari su veće od sporta, neki se izdignu i iznad toga. Jako ih je malo, možeš ih nabrojat na prste jedne ruke. Da, mogu to tako postavljat…'', bio sam uporan.
''Ti želiš reć da neki frajer koji vozi kajak na vodi ili udara ping pong ne ulaže isti trud kao neki tip koji se tuče u ringu da uzme tu medalju?'' Antonio je u tim trenucima odlazio na svoje zen razine raspravljanja o ponekad egzaktnim životnim stvarima. I naravno, u tim raspravama on je pobjednik. Antonio je liberal. Moj tata je Hercegovac. On po svom habitusu automatski pobjeđuje u raspravi.
Havanske zrake dobrano su nagrizle olupine svjetloplavog Pontiaca. Vozač je mlad, razderanih traperica, nakićenih ruku, preplanuo, prepečen, slatkorječiv i težak na cjenkanju. Plovimo njegovom lađom avenijom Malecon uz vonj petroleuma i vlage pomiješane sa soli Atlantika. Kažu nam miris Havane. Dolazi iz prašine starog grada, skače sa zidova razrušenih šarenih katakombi, vijuga ulicama, voćarnama i pleše passo doble oko palmi. No mene muči jedna stvar. Teofilo Stevenson. Prethodnih nekoliko pokušaja dobio sam negativan odgovor…
''Amigo, sabes quien eso Teofilo Stevenson?'', čim sam postavio pitanje čuo sam podrugljiv smješak sa stražnjeg sica. Čovjeka koji je u ranijim raspravama vraćao dostojanstvo kanuu na divljim vodama. Ili mirnim. Kako god.
''Teofilo…'', upalilo se zeleno na semaforu. Pontiac je zarežao kada je prebačen u prvu. Tako su i protivnici režali na velikog Teofila, svi redom jer to je bilo jedino što su mogli. No kako i basne kažu ne dolikuje lavu da se obazire na lajanje tigrića. Iznenađujuće, naš cab driver postao je odjednom čovjek koji će dobiti šaku dolara više.
''Ah, Teofilo…el mas grande amigo!'' stisnuo je šake i zauzeo gard dok je lelujao između dvije ruske Lade. A ja? Strast malenih pobjeda, onaj ''newmanovski'' okus. Osjetite li? Čovjek sa zadnjeg sica bi platio duplo da smo zalutali u neki drugi taksi.
Santisima Trindidad. Tako se zvao najveći brod na svijetu krajem 18. stoljeća. Isplovljavao je iz Havane. Imao je 140 topova, jarbole koji su sezali Bogu do gležnjeva i jedra koja su se rugala orkanima kada bi se razapela na otvorenom moru. Santisima. Velik, gord, stasit. Kao Teofilo. Trostruki olimpijski pobjednik. Prvi ''do njega'' kažu na Kubi. Do Fidela. Dobio sam informaciju da je i pokopan u Santiago de Cubi do Fidela. Ne na ''Cristobal Colonu'' u Havani. Santiago nam je bio predaleko i nikako se nije uklapalo u plan putovanja. Razočarano sam konstatirao da neću moći odat pijetet čovjeku koji je bio u stanju osunatit jezik i auru Muhameda Alija. Nije to moja konstatacija. Neki George Foreman je to rekao.
Felix Savon, drugi do Teofila, je homoseksualac
Miguelita je hodala ispred nas. Netko je napravio tešku birokratsku nepravdu u UNESCO-u. Zaštitili su Trinidad, cijeli grad. Nebo iznad grada, vodu, cestu, oblake, zidove, freske, telefonske govornice, prozore, crkve, salsu, duhan, pina coladu, mršave konje što pasu uz željezničku prugu ali ne i Miguelitu. Ne i njene polutke. Ne i njene dine. Miguelita i njezin srcu neprimjereni folklor, zbog kojeg su se i sjene zabijale u bandere, pripadao je posebnom soju žena. Ona je bila ''museo de bellas artes''. A mi smo kulturna raja.
Kuća Riccarda Mendoze nalazila se na njenom putu. Tu odsjedamo. Vrata su trošna, kvaku su šarafili vjerojatno Kolumbovi prijatelji ali unutrašnjost nije Potemkinovo selo. Mramor, stari gramofon, boce najfinijeg ruma na kredencu u hodniku, slika Fidela na ribičiji najfinijeg okvira, razbacane japanke po podu, dotrajali motor, pola kokosa na bež tabletiću osvjetljene lođe.
Trinidad je bio posljednja postaja. Grad antikvarijat vas lako zavede. Toliko da sam već skoro zaboravio na amiga Tea. Da, Teofila su zvali kao i Matu Parlova – Teo. Volio je poeziju ali i čašu. I gazda Riccardo je volio oboje – i kubanke i čašu.
Riccardo još uvijek živi revoluciju, on je drčan, prkosan Kubanac. Sjedi kao da sluša u svakom trenutku himnu, podrbadak kao da mu pjeva ''Yo no soy marinero, soy capitan.'' Otvorili smo butelju crnog a iz lakirane drvene kutijice s urezanim metalnim slovima ''Esplendidos'' izvadio je cigare.
''Sabes que compa…'', otpuhnuo je dim najfinije kubanke na tržištu.
Čuo je da volim sport i da sam lud za boksom.
''Sabe usted quien es Felix Savon?''
''Kako ne, drugi najbolji kubanski boksač svih vremena. Jedan od najvećih amaterskih boksača ikada. Jedini legitimni naslijednik Teofila Stevensona'', pričao sam u dahu. Važan, educiran, bitan.
Provaljao je kubanku debelim jagodicama svojih šaka i vrgolasto se nasmijao.
''El es gay!''
''Felix Savon je homoseksualac!?'' zastao sam na trenutak…
''Ne seri?'', to naravno nije razumio.
''Ajjj Riccardo no digas tonterias!'', čuo se glas njegove žene Nancy koja je prala posuđe. Kao i svaka laprdava dalmatin…Kubanka prisluškivala je razgovor.
Riccardo se nije dao smest. Krenuo je on to objasnit i na najuniverzalniji način na planeti. Znate ono. Uzmeš srednji prst desne ruke a na lijevoj napraviš sa kažiprstom i palcem malenu rupu i spojiš to dvoje nekoliko puta. Radnja koju znaju svi. I bijelci i crnci i Kinezi i partizani i ustaše i eskimi. Smijuljio se poput mene onoga dana u Havani kada je onaj taksist znao za Stevensona. Malene pobjede.
''Si si…el es gay gay!'', kliktao je. Felix Savon, osvajač također tri olimpijska zlata u teškoj kategoriji, voli dugine boje. Felix all over the rainbow. Uhvatio me Riccardo na krivoj nozi. Definitivno. A onda je na trenutak spustio podbradak sa pijedestala. Glas je utihnuo. Pogled mu se zacaklio.
''Mi padre estaba en el hospital en la misma habitacion con Teofilo Stevenson.''
I tako predzadnji dan putovanja sjedim s čovjekom čiji je otac proživio posljednje dane u sobi s velikim Teofilom.
''Želio sam posjetiti njegov grob ali Santiago nam je van ruke.''
''Pero se entierra en la Habana.''
''Pokopan je u Havani?''
''Si. En Cristobal Colon…por supesto. Estaba en su funeral.''
Teofilo pokopan skromno: Malo betona, mala posveta
''Kada sam mislio da sam nepobjediv, Bog mi je poslao bolest'', otkrio je davno Muhamed Ali. Meni je Bog tog jutra poslao neveru. Jarko narančaste, žute, crvene, zelene potjerao je s pozornice i poslao mi na putu do Havane tmurne akvarele kubanskih prerija. Da vidim i drugu stranu medalje.
Ipak, uličice prema Cristobal Colonu dočekale su me vedre, raznobojne, radoznale. Koračajući uz memljivi zid s južne strane groblja promatram društvo u kamp kućicama i barakama opasanim žicama. Promatra me neki kubanski Danny Trejo, osjećam se kao neki lik iz stihova Tita i Tarantule. 800 000 tisuća grobova je na glavnom havanskom groblju. Niz prekrasnih bista, kapelica, statua.
Zamolio sam Chavesa da mi pokaže gdje je grob Teofila Stevensona. Chaves me gleda kao da sam Alien. Ne razumije me. Bori se pantomimom i hranom. Zove kolegu u pomoć.
Chaves i Duardo rade na groblju. Chaves je mlađi, žvače sendvič s jajima, mrvice mu se skupljaju na rubu debelih usana. Koštunjav je, taman, zbunjen, kratke kose i istaknutih jagodica. Duardo je mulat. Stariji, elokveniji, kuštraviji, korpulentniji, nabada engleski, nosi naočale, srednje visine, štreberskog pogleda.
Objašnjavam im čiji grob želim posjetit. Duardo je čuo da je to onaj što je ljude bacao iz ringa, Chaves je bio premlad. Obojica se češu po glavi i raspravljaju. Izgledaju mi uvjerljivo kao Vladimir Šeks u filmu ''Gazda'' kada tvrdi da Todorić nema veze s financiranjem HDZ-ove kampanje 90-tih. Ja sam poput Malcoma. U sredini. Još zbunjeniji od njih.
''Si si si…'', u jednom će trenutku Duardo. Pokazuje mi rukom da ga slijedim. Sunce bliješti na njegovoj smeđoj grivi. Znoj mu se slijeva s čela. Osjeća se vlaga u zraku, nesretniku isparavaju naočale. Chaves dovršava svoj sendvič i vadi čokoladicu iz kombinezona. Cipele izgledaju teže od njega. Znam taj osjećaj. Nakon 200 – tinjak metara opet zastajemo. Opet raspravljaju. Sada zbunjenije i napetije nego na prvoj postaji.
Meni je glavi ona pjesma Zabranjenog Pušenja ''Počasna salva''. Njezini prvi stihovi. Koji kažu…
''Jebi me ako ovaj zna đe nas vodi.''
Zastajemo konačno pored četiri groba s nekim malim nadgrobnim pločama. Minijaturnim. Okrećem se oko sebe, tražim kip veličine Nelsonovog na Trafalgar Squareu ili bar neki veličine marsejskog Neptuna ili brončanog Batistute. Vrtim se kao balerina oko sebe. Izgledam kao lik koji je izgubio svoj razred na izletu.
''To je grob Teofila Stevensona?'' pitam u nevjerici. Pokazujem još aperkatima i krošeima da mislim da slavnog boksača.
''Si si…Teofilo Stevenson'', ispalio je sad i Duardo dva direktra. Da potvrdi i neverbalno moje slutnje. Sa strane izgledamo kao dva neandertalca koji pričaju šakama. Chaves jede čokoladicu i gleda nas. Komadić kikirikija mu je zapeo na licu.
Još mi ništa nije jasno. Nigdje imena ni prezimena, samo neka poruka na španjolskom. Čitam spominju se riječi kao ''campeon'', ''gran hombre''. Duardo me uvjerava da je ovo obiteljska grobnica. Kaže: Stevenson nije tražio nikakav luksuz, ni posebne grobnice ni nadgrobne spomenike.
Pokazuje kažiprstom prema grobnici i govori sada glasnije.
''Teofilo Stevenson down here.''
Stojim i ne trepćem. I mrtav me ostavio bez teksta.
''Dinero no es nada'', prozborio sam jednu od omiljenih Stevensonovih.
Duardo se nasmijao. Osjećao sam se kao Stevensonovi protivnici na odmjeravanju pogledima prije početka borbe. Bespomoćno. Kao oni tragači za Sugar Manom. Znali su da je negdje ali bio im je neuhvatljiv.
Našao sam nekoliko sati kasnije jedno od dva mjesta u Havani gdje ima internet i pronašao reportažu sa njegovog sprovoda. Zaista je pokopan u onom bezimenom grobu. Sve se poklapalo. Nikakvi Nelsoni, Neptuni, Carrerasi samo komad betona i mala posveta.
Havana je gasila reflektore. Sugar Man mi je ljuljao misli.
''Street boy you've been out too long,
Street boy ain't you got enough sense to go home…''
Boje su išle na počinak, ostao mi je miris i okus starog grada na nepcu i melodija rastafarijanaca koji je svirao Marleyja i pušio kubu. Prošao sam i instiktivno bacio novčić, iako nigdje nije imao čuturu za lovu. Balkanac. Jebi ga. Svirao je meštar sebi za gušt.
''Amigo…''
Okrenuo sam se nakon nekoliko metara. Dobacio mi je kovanicu. I nastavio svirat. Spustio sam podbradak s pijedestala. Pogledao sam prvo kovanicu, pa njega u svom filmu.
Hm, bio sam popodne jednom sličnom na grobu…
