Malo je onih utakmica koje su dobile svoje posebno ime. Tako nešto je više rezervirano za boksačke mečeve pa slijedom toga imamo "Rumble in the Jungle", "Thrilla in Manilla", "Match of the century", "Fight on the century", "Money fight" i slične nazive za koje svi odmah znaju o čemu se radi.
U nogometu imamo ponešto, no čak u većem dijelu to nisu nazivi koji vode nečemu pozitivnom, neki primjeri su "Sramota u Gijonu", Masakr u Nürnbergu", "Agonija Miraiaoa", "Skandal Svete vodice" ili "Muk Maracane".
Osjetili ste domaćinske uvjete kažete? Niste vi igrali na Atahualpi...!
Nešto prije potonjeg dogodio se "Miracle Match", no to je standardno američko romantiziranje njihovih neočekivanih uspjeha, sjetimo se samo "Miracle on Ice". Amerikanci vole čuda, a oba navedena su to uistinu bila.
Čudo je s razlogom dobilo taj naziv
Ipak, ovo čudo o kojem se govori u tekstu nema ništa američko, osim što može biti scenarij američkog blockbuster filma. Riječ je o Čudu u Bernu, utakmici koja se, barem po pitanju finalnih susreta, nastavila na Muk Maracane.
Ako nećemo računati danas posebno podcijenjene Olimpijske igre, nogometna reprezentacija Mađarske iz 1950-ih godina svakako je najdominantnija momčad u povijesti nogometa koja nije osvojila neki veliki trofej. Nažalost, oni su tu bili osuđeni samo na svjetsko prvenstvo, jer se europsko igra tek od 1960. godine.
Da ipak ne izostavimo ranije uspjehe, 1952. osvojili su olimpijsko zlato, savladavši Švedsku 6:0 u polufinalu te Jugoslaviju 2:0 u finalu. Godinu kasnije osvojili su Prvenstvo centralne Europe, natjecanje koje se ligaškim sistemom igralo pet godina. Taj naslov potvrdili su slavljem nad Italijom 3:0.
Dakle, kao što je spomenuto, nedostajalo im je samo svjetsko, a zbog raznih okolnosti ova generacija imala je samo jedan pokušaj osvojiti ga.
Priliku za to imali su 1954. godine u Švicarskoj, gdje je ekipa predvođena Ferencom Puskasem, Józsefom Bozsikom, Sandorom Kocsisem, Nandorom Hidegkutijem i Zoltanom Csiborom došla po trofej koji je trebalo samo na terenu potvrditi.
Priča o nepobjedivim Mađarima izgrađena je na Wembleyu
Naravno, nogometni "Match of the Century" sam u prvom nabrajanju namjerno izostavio. On je odigran krajem prethodne godine, 1953. Tada moćna "Laka konjica" pozvana je gostovati na Wembley, gdje su Englezi bili uvjereni da mogu zaustaviti najbolju momčad starog kontinenta u tom trenutku.
Rezultat? Pobjede Mađara rezultatom 3:6 pred 105 tisuća engleskih navijača i potvrda momčadi koja melje sve pred sobom. A nakon tog susreta krenuli su to raditi još žešće. Pred samo Svjetsko prvenstvo u Švicarskoj nastradala je još jednom Engleska, ovog puta u generalci, rezultatom 7:1. Ako je itko sumnjao u Mađare tada je prestao.
Prvenstvo su otvorili pobjedom 9:0 protiv Južne Koreje, a onda je došla na red Zapadna Njemačka koji su demolirali rezultatom 8:3. S tim da su 15 minuta prije kraja vodili rezultatom 8:1 pa su si dozvolili opuštenje.
Postoji teorija o opuštenim Nijemcima, koji su imali pravo na to zbog vjerojatno najgore osmišljenog sustava u povijesti svjetskih prvenstava. Sustava gdje su pobjednici skupina u drugog krugu igrali protiv drugih pobjednika skupina, a ostatak je bio u svojoj polovici. Da, uistinu bizarno.
Neorganizirana i otpisana Zapadna Njemačka
Unatoč tome, bila je to Njemačka od koje se nije očekivalo da će otići predaleko. Iako su u momčadi imali nekoliko zvijezda svojih klubova, poput Fritza i Ottmara Waltera iz Kaiserslauterna, na prvenstvo su poslani bez previše vjere javnosti. Razlog toga je što zapravo nisu često igrali zajedno, a nije postojala niti zajednička liga Zapadne Njemačke. Ukratko, organizacija je bila daleko od potrebnog nivoa.
Problem su imali čak i u pronalasku dobavljače opreme. Tada najjači domaći dobavljač, Puma, vlasnika Rudija Dasslera, odlučio je posvetiti se klubovima (iako se spominju i nesređeni međusobni odnosi s Rudijem oko financija) pa je izbornik Sepp Herberger, koji je tada zapravo u reprezentaciji bio katica za sve, posjetio njegovog brata Adolfa "Adija" Dasslera.
Iako je Adi bio mozak same proizvodnje koju su braća Dassler još prije 2. svjetskog rata pokrenuli sami, njegov Adidas nije nakon razdvajanja bio ni približno uspješan kao Puma. Naime, Rudi nije bio ni približno dobar obućar kao Adi, ali je bio vrhunski menadžer i poslovođa.
Adi odmah nakon rata nije uspio ući niti u jedan bolji klub pa je poziv Herbergera prihvatio bez puno razmišljanja te je postao članom reprezentacija već početkom pedesetih godina, a onda je otputovao na ključno prvenstvo kao dobavljač opreme, ali i službeni oružar momčadi.
Dassler je slušao potrebe nogometaša
Kao netko tko je gotovo 20 godina ranije radio s Jesseejem Owensom imao je Adi itekako iskustva oko toga što treba vrhunskim sportašima. No, bio je spreman slušati nogometaše i njihove potrebe te je konstantno mijenjao dizajn da bi postigao savršenu obuću za igranje nogometa.
I njegova uloga pokazat će se onda kad bude najpotrebnije, u finalu najvećeg nogometnog natjecanja na svijetu.
Prije tog finala, Nijemci su morali dva puta savladali Tursku (4:1 i 7:2), gdje se između sakrila ta prva utakmica protiv Mađara. Onda su bili bolji od Jugoslavije rezultatom 2:0 te u polufinalu od Austrije tada fenomenalnog Ericha Probsta rezultatom 6:1. Vidjelo se da imaju kvalitetu te da su među najboljima na svijetu. No, koliko mogu protiv Mađara koji su ih dva tjedna ranije jednostavno razbili? Da budemo iskreni, na njih su se kladili samo hazarderi ili luđaci.
Mađari su do finala imali utakmicu manje, ali i nešto teži raspored, jer su morali preko finalista prethodnog SP-a, Brazila (još jedna utakmica s nadimkom, Bitka za Bern) i Urugvaja. Oboje su savladali rezultatom 4:2 te došli do finalnog susreta.
Herberger je izlazio i gledao u nebo
Što se točno prije njega događalo u njemačkoj svlačionici nikad nije u potpunosti potvrđeno, no postoje izjave svjedoka. Neki su govorili kako je Herberger jako puno šetao, izlazio van i gledao u nebo.
Neki govore kako je već par dana prije s Dasslerom složio plan, ali trebala im je pomoć s neba. I tu se ne misli na pomoć Boga, kakvoj se mnogi sportaši uzdaju prije važnih susreta. Ovdje se misli na pomoć onoga što bi došlo s neba. Radi se naravno o kiši.
Kiša je tada imala jednu bitnu povezanost s Fritzom Walterom, tada već 33-godišnjim njemačkim kapetanom. Gotovo pola stoljeća prije nego je Michael Schumacher postao Kišni čovjek, samu kišu zvalo se vremenom Fritza Waltera. Bili su to uvjeti u kojima bi kvaliteta igre gotovo svima padala, ali ne i ovom gazdi njemačkog veznog reda. On po kiši kao da je počinjao igrati sve bolje.
No, nije nada u bolju igru najboljeg igrača bila ono zašto je Herberger toliko puno gledao u nebo. On sam je bio uvjeren da je pljusak jedini način kako je moguće savladati neupitno kvalitetniju i uigraniju mađarsku momčad, neporaženu od svibnja 1950. godine.
"Adi, zavrni ih!"
U jednom trenutku vratio se u svlačionicu, koja se nalazi visinski ispod površine terena Wandorf stadiona u Bernu te zapovjednim tonom rekao: "Adi, zavrni ih!"
Pomalo nepošteno prema ovoj rečenici je to da se kao najpoznatija Herbergerova ipak promovira ona o tome kako je lopta okrugla.
Legendarna rečenica ticala se jednog Dasslerovog proizvoda, u pitanju su izmijenjivi kramponi na kopačkama koje do tada nije nitko koristio. Postoje priče kako je Dassler zapravo preuzeo ideju od njemačkog kolege koji je iste proizveo pet godina ranije, ali nije ih uspio plasirati na tržište, no zasluge za korištenje i globalnu upotrebu istih idu svakako njemu.
Bilo je to otprilike dvadesetak minuta prije nego su momčadi trebale izaći na teren, a Herberger je procijenio kako će biti jače kiše te je odabrao pokušati s kramponima za blatni teren. Onima s kojima će se, nakon što trava postane mokra, igrači manje klizati, odnosno bit će stabilniji.
Dok su igrači izlazili na teren krenuo je žestoki pljusak. No, teren je još uvijek bio relativno suh te je Mađarima trebalo samo osam minuta da povedu 2:0, pogocima Puskasa i Csibora. Nijemci su se preko Morlocka vratili u desetoj minuti, a onda je krenula kišna čarolija.
Kako je vrijeme prolazilo tako su Mađari bili sve nestabilniji i Zapadna Njemačka u 18. minuti nakon kornera izjednačuje na 2:2. Pogodak je postigao Der Boss, što je bio nadimak Essenovog krila Helmuta Rahna.
Bili su Mađari i nakon toga bolja momčad na terenu, unatoč problemima s travnjakom. Dva puta pogađali su okvir gola, a s nekoliko intervencija istaknuo se i njemački vratar Toni Turek.
Goran Ivanišević je na kiši zahvalio Bogu
A onda je došla 84. minuta i genijalnost Rahna. On je prihvatio jednu loše očišćenu loptu nešto pred kaznenim prostorom Mađara. Vjerojatno je svih 64 tisuće gledatelja na stadionu mislilo da će proigrati Ottmara Waltera, ali on je umjesto toga prvo napravio lažnjak u lijevu stranu, čime je izbacio dva protivnička igrača, nakon čega je prizemnim udarcem, svojom slabijom, lijevom nogom, savladao Grocsisa za ono što će se pokazati kao konačni rezultat susreta. Puskasev pogodak do kraja susreta poništen je zbog dvojbenog zaleđa, a fantastičnu prigodu Csibora još je jednom zaustavio Turek.
Goran Ivanišević je pri prisjećanju na polufinale Wimbledona 2001. godine protiv Tima Henmana izjavio da mu je sami Bog poslao kišu. Ne znamo tko je kišu poslao Herbergeru, ali taj isti mu je vjerojatno poslao i Adija Dasslera.
Nakon utakmice se događalo puno toga. Postojale su neke optužbe o dopingu, posebno nakon što je nekoliko njemačkih igrača dobilo žuticu, koja je tada bila dokaz korišnje nesterilizirane igle. Na kraju su igrači potvrdili kako su primili glukozu, da bi godina kasnije liječnik izjavio da je sve što su im ubrizglali bio C vitamin. Sve u svemu, doping kao zabranjena supstanca tada nije postojao, FIFA se istim krenula baviti tek 1966. godine. Što god da su uzeli, u tom trenutku bilo je legalno.
Laka konjica raspala se dvije godine kasnije, Njemačka više nikad nije posrnula
Ova mađarska momčad nije dočekala još jednom priliku zaigrati na svjetskoj smotri, budući da su se najbolji igrači raselili nakon mađarske revolucije 1956. godine, a onda i zaigrali za nove reprezentacije.
Laka konjica je od 1950. do 1956. odigrala 69 utakmica. Upisali su 58 pobjeda, deset neodlučenih susreta i samo jedan poraz. Taj u Bernu!
Njemačka kombinacija najvećih zvijezda iz Berna, pojačanja mladim nadama, u Švedskoj četiri godine kasnije nije opravdala očekivanja. Dogurali su do polufinala gdje je bolji od njih bio domaćin, a onda su u susretu za treće mjesto razbijeni od strane Francuza.
Herberger je momčad odveo i na prvenstvo 1962. u Čileu, no tamo je ispadanjem u četvrtfinalu od Jugoslavije završena ta faza njemačkog nogometa. 1964. godine Herberger je odstupio pa je u Englesku i na ono nezaboravno finale Geoffa Hursta te suca Diensta otišla jedna druga momčad.
Ono što je sigurno je da je ovim bernskim uspjehom krenula serija Njemačke reprezentacija koja je na gotovo svakom velikom natjecanju od tada igrala važnu ulogu. I koja je uostalom još tri puta podigla najpoznatiji nogometni trofej na svijetu. Nogomet je tek tog dana postao najvažniji sport u Njemačkoj.
Bez brige, bez Berna ne bi bilo niti legendarne Linekerove izjave niti mnogih događaja bez kojih povijest nogometa ne bi bila ni blizu ovakva kao danas.
A ničega toga možda ne bi bilo da tog 4. srpnja 1954. godine u Bernu nije bio kiše i Adija Dasslera.
