Ti uporni momci i Facebook grupa za podršku svom klubu najzaslužniji su što je više od 2000 ljudi platilo ulaznicu kako bi dalo podršku svom klubu. To je ujedno i poruka onima koji su taj klub praktički uništili, onima koji su nam ga oteli. Onima koji su zbog svojih ludih ambicija klub ostavili na aparatima i mnoge ljude potjerali na ulicu...
Tri vijesti o kojima se priča
>> Cibona ostala bez kompletnog vodstva: Otišao i predsjednik Previšić
>> Direktor Cibone dao ostavku: Bandiću, sad ti ispuni obećanje!
Mladići koji su razvili transparent 'Ako voliš Zagreb, voliš i Cibonu!' i vjerojatno prvi počeli ružno skandirati 'Bandiću cigane!' – što je ostatak gledatelja prihvatio – rođeni su dosta godina nakon što je Cibona bila strah i trepet u Europi.
Iz sjećanja nam se nikada neće izbrisati 1985. i 1986. kada je Cibona predvođena najboljim košarkašem Europe Draženom Petrovićem pokorila Stari kontinent, prvo u Ateni (Real Madrid), a nakon toga u Budimpešti (Žalgiris). Opisati danas nekom 16-godišnjaku – koji je bijesan na Miličevića, Jelušića ili Bandića - kakav je osjećaj bio pratiti kolonu automobila i autobusa s igračima Cibone od Budimpešte do Doma sportova praktički je nemoguće i to iz više razloga.
Tada smo živjeli u vremenu kada je sport bio čist, kada nije bilo kladionica, kada na ovim prostorima nije bilo skupo plaćenih stranaca i kada su igrači igrali iz gušta i za slavu uz nadu kako će jednoga dana – kada im to dozvole tadašnji strogi zakoni – sve to dobro naplatiti u inozemstvu.
Tada je Cibona predstavljala ponos Hrvatske i slično kao i zagrebački Dinamo bila je dio jedne lijepe priče s početka 80-ih kada je Dinamo bio prvak Jugoslavije, a Cibona predvođena Krešom Ćosićem pobjednik tadašnjeg KPK-a te 1984. prvak Jugoslavije – što je bilo presudno da u klub dođe 20-godišnje čudo iz Šibenika Dražen Petrović!
I tada je bilo jasno kao i danas: 'Ako voliš Zagreb, voliš i Cibonu!'
Kako je došlo do milijunskog minusa
Naravno, Milan Bandić, kao veliki navijač Dinama i sam je nekoliko puta rekao kako je za njega najveći sportaš svih vremena - Dražen Petrović. Time je potvrdio i kako je itekako veliki navijač Cibone. Pa ako je tako ova situacija, za kakvu je itekako sam zaslužan, prilika mu je da – iako više nije omiljen kao prije – razvuče osmijeh na lica navijača ponosa Zagreba.
Zato je transparent 'Ako voliš Zagreb, voliš i Cibonu!!' u biti poruka Bandiću koji je i sam sredinom 80-ih uživao u partijama Draženove Cibone i za studentskih dana Plećaševe Lokomotive...
Od tih zlatnih dana do danas Cibona je bila i ostala brend u Europi, jedan od rijetkih koji je svih ovih godina igrao na vrhunskom nivou. Podatak kako je Cibona od 1992. jedini od svih klubova sudionik prestižne Eurolige u kontinuitetu zaista je pohvalan, ali upravo tu počinju problemi s današnjim minusom na računu koji neki procjenjuju na čak 100 milijuna kuna!
U želji da Cibona opet dođe do krova Europe iz godine u godinu momčad je bila sve skuplja, a bivši direktor Bože Miličeviće sve je to nekako spretno pretakao, snalazio se kako je stigao, a nešto se zaradilo i od prodaje igrača. Miličević je imao viziju 'kako da od Cibone stvori prvaka Europe' i nekoliko puta bio je vrlo blizu, posložio je zaista nekoliko respektabilnih momčadi, ali nije imao sreće...
I tada je bilo navijača koji su klubu zbog nekih čudnih odluka okrenuli leđa no i tada je bilo jasno samo jedno: 'Ako voliš Zagreb, voliš i Cibonu!'
U klub ušla politika
Kada se u klub uplela politika i kada je gradonačelnik Milan Bandić u klub doveo svoju tadašnju desnu ruku Ivu Jelušića – imao je dva cilja. Prvo što prije se riješiti Miličevića i drugo 'koliko god da koštalo od Cibone napraviti kandidata za Final Four Eurolige'.
Po nekim informacijama Jelušić je doslovno shvatio i u svojoj prvoj samostalnoj sezoni 2008-09. posložio je momčad predvođenu trenerom Velimirom Perasovićem od oko 35 milijuna kuna (Prkačin, Kus, Anderson...). Problem je bio što se već tada politički razišao od Bandića što je – u konačnici – dovelo do situacije u kojoj se klub našao danas. Na rubu propasti...
U sezoni 2009-10. Jelušić je navodno bio malo štedljivi pa se procjenjuje kako je ta momčad koštala između 25 i 27 milijuna kuna (Gordon, Graves, Bagarić..). Naravno, kako bi se skupa pojačanja plaćala podignut je i kredit od 20 milijuna kuna u Zagrebačkoj banci što je danas i najveći uteg Cibone jer su zalog bili posloni prostori koje ima klub.
Trofeji? Dva puta je Cibona zaustavljena u finalu NLB lige (oba puta Partizan), a u Europi je ipak bila malo (ali zaista malo!) preslaba za Final Four... Ambicija Jelušića i rastrošna politika klub su doveli u još veće probleme... Kada se sve to zbroji ispada kako je velik dio duga napravio upravo Jelušić i kako Miličević baš i nije jedini krivac za stanje u klubu – iako je poznato kako je ostao dužan mnogim igračima.
Što bi htjeli navijači?
Danas kada su klub napustili predsjednik Vlatko Previšić i direktor Andro Knego te kada radna zajednica broji već deveti mjesec kako nema plaće – navijačima je vjerojatno svejedno tko će preuzeti klub. Hoće li to biti neka jaka tvrtka koja se spominje već tjednima (navodno je riječ o Gavriloviću koji je pokazao interes, ali je zapelo...) ili Grad Zagreb na čelu s Bandićem i njegovim sljedbenicima kao što su bivši direktor Arene Zdenko Antunović i ostali – vrijeme će pokazati.
Ukratko, navijačima je više manje svejedno tko će biti novi šef (ružno skandiranje Bandiću će se brzo zaboraviti), igračima također. Svima, pa i onima koji su okrenuli leđa klubu kada je počeo tonuti pod kormilom Miličevića - najvažnije je da klub preživi najteže razdoblje u povijesti i da ponovno stane na noge.
Ovogodišnja momčad je vrlo mlada (Marin Rozić, rođen 1983., najstariji je igrač!) i što god netko rekao ima dovoljno talentiranih igrača da i dalje može biti prvak Hrvatske te skupiti dovoljno bodova kroz NLB ligu za još jednu euroligašku sezonu. Kada bi ova generacija na okupu ostala još barem dvije sezone i kada bi im se priključio recimo dragulj hrvatske košarke Dario Šarić (umjesto Cibone izabrao je KK Zagreb) – to bi bio savršen scenarij za nešto što je već viđeno sredinom 80-ih godina.
Usporediti mladog Šarića s velikim Draženom u ovom trenutku možda je malo prehrabro, ali zaista je riječ o rijetko viđenom talentu, playmakeru koji će izrasti negdje do 208 cm i koji s loptom može sve... Ali, sudeći po političkim nesuglasicama i animozitetu nekih ljudi – taj film nećemo gledati. Šarić je izabrao stabilniji klub jer je Cibona već tada bila u totalnoj konfuziji..
No, poruka kapetana i najboljeg igrača Bojana Bogdanovića kako su 'u dogovoru s trenerom Radulovićem odlučili klubu dati još mjesec dana, a onda će vidjeti što i kako dalje' dovoljno govori da je tim mladim momcima stalo do kluba, stalo im je do košarke i najmanje ih brine novac.
Tako se okrenuo cijeli krug, košarka se igrom slučaja opet igra iz ljubavi, igrači ne pitaju za plaće, a o velikim novcima će razmišljati tek kada se prodaju inozemstvo. OK, ima među igračima Cibone i onih koji su vani već nešto zaradili (Bogdanović, Pašalić, Delaš...), ali nikome od njih ne pada na pamet igrati besplatno. Vrijeme curi, Barcelona u Zagreb dolazi u četvrtak, a klub je odavno na koljenima. Dakle, samo se čeka hoće li ga netko (Grad) spasiti ili će postati samo lijepa uspomena.
Riječi trenera Radulovića dovoljno govore, a kad on nešto kaže onda zna što govori: "Osobno sam od prvog trenutka uvjeren da naše probleme ne možemo riješiti bez Grada i gradonačelnika Bandića, a vjerujem da Bandić nije taj koji će zabiti zadnji čavao u lijes Cibone.”
No, prije svega prvo pričekajmo da završi Gradska skupština (utorak, 9 sati) na kojoj bi se trebalo razgovarati o sudbini Cibone. Ako sve bude po planu Bandić će na kraju priče ispasti spasitelj ponosa Zagreba i na taj način barem koliko-toliko vratiti poljuljano povjerenje svojih glasača i istomišljenika kojima je zbog podizanja cijena vrtića, parkinga, besplatnih karata gradskog prijevoza, raznih prireza i tko zna čega još izbio stotine kuna iz džepa..
