Odlazeći s kolegom novinarom na utakmicu Cibona – Barcelona nadao sam se da će dvorana biti puna, i da će navijanje zbog cijele situacije oko kluba biti dosad neviđeno. Na sjedalicama u dvorani stajalo je pet tisuća papirića s uputom – 'U 17. minuti ustanite i glasno šutite za spas Cibone. Neka vide kako će zvučati kada Cibone ne bude.' Kolega je na to komentirao pomalo u šali, a što ako Cibona baš u tom razdoblju bude u naletu i zabije dvije trice?
Tri vijesti o kojima se priča
>> VIDEO: 'Grobna tišina je bila sablasna, više nikad se ne ponovila'
I baš to se dogodilo, Barcelona je stalno bila iznad +10 a onda su sijevnule ne dvije, već tri trice. Navijanje je bilo fantastično, a odjednom je s južne strane tribine krenula gestikulacija i tišina, tišina koja se u samo par sekundi proširila na cijelu dvoranu. Svi navijači su ustali, a u tom prvom trenutku 'grobne tišine' bacio sam pogled na igrače Barcelone. Prvo sam zapazio Amerikanca Terenca Morrisa koji se odjednom zbunio, te počeo gledati okolo po tribinama što se događa. Cijela petorka Barcelone nekoliko sekundi je bila zbunjena ne shvaćajući što se događa, a onda se nastavilo igrati. Mogla se čuti i 'muha u letu', a navijači su pokazali i transparent s natpisom 'Ovako će zvučati ako Cibone nestane'.
Trenuci kada iz vas izbijaju emocije, koliko god 'bili muško' suze žele izbiti van, a osjećate neki ponos ali i jal za lošom politikom kluba koja je samo kupovala igrače i nagomilavala minus. Da, za to bivši rukovodioci Cibone neće odgovarati, što su doveli pred propast zagrebački najveći sportski brand. A ni današnji političari se ne mogu usuglasiti zbog raznih interesa što da urade. Kao i mnogi studenti iz Dalmacije zaljubljeni u košarku od dolaska u Zagreb išao sam gledati i navijati za Cibonu, a sada je hrvatski jedini klub koji igra najjače europsko natjecanje pred gašenjem. Slično je i sa KK Split koji je već dugo vremena ostavljen 'na aparatima'.
U tim trenucima 'grobne tišine' nabijene emocijama prolazilo mi je kroz glavu kako je do ovog stanja doveo stari hrvatski način upravljanja, koji u simbiozi s politikom završi fijaskom. Navijači su ustali, iskazali protest, što se u Hrvatskoj, ruku na srce također rijetko viđa, ali ostaje pitanje iz čijeg će se džepa spasiti Cibona. Sumnjam da bi navijači u dvorani pristali na smanjenje svojih plaća od recimo 10 posto zato što je Cibonin 'menadžment' uradio svoje.
Puno osjećaja i razmišljanja prekinulo je zakucavanje Leona Radoševića nekoliko sekundi prije kraja 2. četvrtine. Tada je neugodnu tišinu zamijenila eksplozija navijanja koja se nastavila do kraja utakmice. Građanski protest protiv gašenja, nazovite to kako god, uspio je tijekom utakmice, ali nakon nje sve se vraća na realnost. Višemilijunski dugovi stoje kao omča oko vrata, kako pronaći model da Cibona iziđe iz svega ovoga. Neminovna je prodaja prostora koje klub posjeduje, ali i promjena klupske politike, oslanjanje na mlade i svoju proizvodnju, a ne samo bjesomučna kupovina igrača iz ostatka Hrvatske. Ali s tim se već zakasnilo.
Kao simbol toga svega na terenu je iskočio 'mali' Karlo Vragović. Na poziciji playa zamijenio je bolesnog Roka Stipčevića i pokazao veliki potencijal. Najljepši trenutak vezan uz njega je bio nakon što je izgubio dvije lopte iz čega su uslijedile kontre i lako zakucavanje gostiju. Vragović je indisponiran krenuo na klupu a trener Radulović je s pljeskom i udaranjem po 'stražnjici' dao podršku mladom igraču kojeg svakako treba istrpjeti. Poslije utakmice je Radulović priznao kako mu je ovo bila najemotivnija utakmica u karijeri, što je vjerujem i za onih 5 tisuća navijača koji su došli podržati Ciboninu mladost.
