Hrvatskom rukometnom reprezentativcu i igraču slovenskog Gorenja tek su 23 godine, a već je iza sebe ostavio neizbrisiv trag u svijetu rukometa.

Uvijek sjednem na isto mjesto, na istom mjestu parkiram auto, uvijek istim prolazom ulazim u dvoranu na poluvremenu

'Svi su mi uvijek govorili, i kroz kadetske i kroz juniorske dane, da sam dobar, da sam talentiran, da ima nešto u meni... Ali ja to nikad nisam uzimao zdravo za gotovo', kazao je Čupić.

Ljubav prema rukometu, naporan rad i talent dali su rezultate. Izabran je za najbolje desno krilo svijeta. Ipak, ne može se pohvaliti da ga prati sreća. Njegovo oruđe, lijeva ruka, jedinstvena je.

O nezgodi s prstom

'Stvarno je bilo bizarno, da ne kažem glupo. Poskliznuo sam se, išao sam se uhvatiti i zapela mi ruka, tj. prsten. Nakon 10 metara sam shvatio da nemam prsta, osjetio sam da mi je nešto topla ruka i kad sam pogledao, vidio sam da ima kosti, ali nema mesa. Krenuo sam pronaći prst da ga možda pokušamo spasiti, probao sam pronaći prsten da me ne ubije žena, a kad ni jedno ni drugo nisam uspio, onda sam krenuo u bolnicu. I evo, nisam nikad ovako dobro igrao, izgleda da je bio samo prepreka. Sreća u nesreći!', šali se na svoj račun Čupić.

O ozljedi koljena

Druga nesreća je pak razlog što umjesto s reprezentacijom 'trenira' s fizioterapeutima u Slovenskim toplicama. U travnju je naime, na utakmici slovenskog prvenstva, ozlijedio koljeno. Zbog operacije i rehabilitacije ne smije igrati šest mjeseci, tj. do jeseni.

'Propustit ću četiri utakmice kvalifikacija. Lagao bih kad ne bi rekao da sam se veselio tome da ćemo se opet sastati u Zagrebu i u Zadru, da ćemo opet igrati pred punim Višnjikom, pred našim ljudima. Ali takav je sport - surov, ponekad okrutan, ali mozda zato i drag. Malo je lijepih trenutaka, ali zbog tih trenutaka igraš i za njih živiš. Navijači su najveći razlog zbog kojih igraš, kad je puna dvorana, kad vidiš da se ljudi brinu, sekiraju, navijaju za tebe... Ništa drugo nije bitno!'.

Konce u rukama njegove rehabilitacije drži liječnik, no steže ih fizioterapeutkinja Katarina Skaza. Čupić dnevno vježba i do 8 sati. 

'Radi sve sto želim, dobro radi i vidi se da mu ide na bolje!
Svaka vježba ovdje mora mu biti izazov, ne smije biti prelagana kao Orbitrek jer onda mu je dosadno. Treba biti malo teža, onda on želi raditi. Jel' tako?', našalila se i fizioterapeutkinja Katarina.

'Malo ima jos izliva, ali prilično malo, tako da nema panike zbog toga. Radi, puno radi i dobro mu stoji koljeno', dodala je.

O počecima

Iz rodnog je Metkovića i roditeljskog doma otišao kao tinejdžer.

Znao sam da je ona prava i znao sam da želim biti s njom. Nije joj bilo spasa

'Ostaviti obitelj i prijatelje s 18 godina života nije bilo svejedno, ali kako se kaže - što se mora, nije teško!. Ali otišao sam na bolje, nisam na gore, tako da nije bilo uzalud', prisjetio se hrvatski reprezentativac.

Igrao je u Zagrebu i Španjolskoj, a sada je u Sloveniji. Ipak, prve rukometne korake napravio je u rodnom gradu, u rukometnom klubu Metković.

O obitelji

'Taj klub ima velike zasluge za to gdje sam sada. Naravno da sam davao sve od sebe i u ostalim klubovima, ali kako sa ženama, tako je i s klubom - prva ljubav je prva ljubav', kaže Čupić te dodaje: 'S 20 godina sam dobio dijete, s 19 sam se oženio. Poklopilo se. Kad sam ja išao u Zagreb igrati ona je išla u Zagreb na fakultet. Znao sam da je ona prava i znao sam da želim biti s njom. Ona je u početku govorila da pričekam da završi fakultet i da se malo strpim, ali ja sam takav, kad nešto želim, kad nešto volim, onda to želim imati. Nije joj bilo spasa'.

Suprugu i kćer drži podalje od medija, ali ipak se rado prisjetio najsretnijeg trenutka u svojem životu, trenutka kada je postao otac.

'Iako nisam baš neki plačljivi tip plakao sam kao kišna godina kad se rodila. Kad sam doznao da je sve u redu, da su žena i mala dobro, jednostavno je krenulo, nisam mogao zaustaviti suze. I vjerujem zaista da ne bih bio tu gdje jesam da nemam obitelj. Kad sam vidio koje obveze imam ja kao roditelj, kao čovjek koji zarađuje novac da prehrani obitelj, onda sam shvatio da je to posao i dignuo svoj nivo rukometa i profesionalizma na još veći nivo. I to me i dovelo tu gdje jesam'.

Supruga mu je najveća podrška, ali i najveći kritičar. On pak, jako cijeni što ga ona ne idealizira i što mu uvijek radije uputi zamjerku nego pohvalu.

'Ja iz toga izvlačim velike pouke i gledam tako na stvari. Zabijem 10 golova i svi me tapšaju po ramenu kao: Super, super... I onda dođem doma i ona kaže: 'Kako si promašio onu loptu?' Onda ja shvatim da nije bit što sam ja zabio 10 golova jer mi je to posao, nego je bit zašto sam promašio onu jednu'.

Jedino mu je, kaže krivo što svi misle da je sportašima lako, što svatko gleda koliko zarađuju i misli kako im je super.

'A što nemaš života, nemaš slobodnog vremena, nemaš ovoga, nemaš onoga'.

I sve to može lako nestati. Teška ozljeda koljena Čupića je izbacila s terena, no na sreću, tek privremeno. Ali ni za vrijeme bolovanje nema odmora.

'Ova rehabilitacija je puno teža od treniranja s klubom. Nisam ni znao da postoji ovoliko vježbi'. 

O idolima

'Prvi idol mi je bio Pipe Smajlagić. Potom sam dosta dugo trenirao s Ivanom Balićem u Metkoviću tako da mi je on bio idol i bio mi je kao stariji brat. Držao me i učio neke stvari
i Pero Metličić kao kapetan, kao osoba od povjerenja, kao pravi lider, pravi domoljub. Tako da eto, te tri osobe u jednom kad bih mogao iskombinirati...'

O repki

'Kad ne treniramo i ne spavamo, popijemo si kavicu, malo turnir na Playstationu...'.

Najdraža mu je utakmica svaka u kojoj repka pobijedi, a najtužnija - finale Svjetskog prvenstva protiv Francuza.

'Nisam je još pogledao, vjerojatno i neću, nemam srca to gledati pa da se ponovno iživciram'.

O ritualima prije i za vrijeme utakmice

'Prvo lijeva tenisica pa desna, uvijek sjednem na isto mjesto, na istom mjestu parkiram auto, uvijek istim prolazom ući u dvoranu na poluvremenu i kome prvo trebam dati ruku. Imam te neke svoje praznovjerne fore, ali to je čisto neki ritual da se malo odmaknem od stvarnog svijeta, da se koncentriram na utakmicu kad sam već u dvorani, tj. kad je već pred početak tako da me ništa ne moze omesti'.

Nova tetovaža

'Piše Dum Spiro Spero (Dok dišem, nadam se). Malo u dogovoru sa ženom, našao sam si nešto što malo opisuje moj karakter i zbog izgubljenog prsta i pehova i svega pomalo. Dok dišem, uvijek ima nade. Ne samo za mene, nego za sve. Samo treba malo pozitivnije gledati'.

Sedmerci, bombe s boka i prst manje napravili su od njega miljenika publike. Iste publike koja mu daje motiv za oporavak i još veće uspjehe. A oni sigurno dolaze.