Riječ je o Gibraltaru, koji je 54. reprezentacija pod UEFA-om postao nakon praktički stogodišnje borbe. Mali prekomorski teritorij Ujedinjenog Kraljevstva, smješten na južnom rtu Pirinejskog poluotoka između Atlantskog oceana i Sredozemnog mora, ima jedan od deset najstarijih nogometnih saveza na svijetu – osnovan 1895. godine.
Međutim, puno su se namučili da bi postali dio velike nogometne obitelji. Naravno, razlog je politika, odnosno britansko-španjolski spor; Gibraltar je od 1713. godine pod britanskom upravom, njegovi stanovnici 1967. i 2002. izjasnili su se da bi ostali pod vlašću Ujedinjenog Kraljevstva, no službeni stav Španjolske je i dalje da se radi o dijelu njenog teritorija. Britanci i Španjolci spore se, kada je Gibraltar u pitanju, i oko izlova ribe, poreza na kocku, avionskog prometa. A eto čak i nogometa...
Naime, još početkom stoljeća Nogometni savez Gibraltara podnio je tužbu na sportskom sudu u Lausanni, koji je presudio da krovne nogometne organizacije moraju prihvatiti Gibraltar kao punopravnog člana, premda njihovi statuti zabranjuju prihvaćanje bilo koje zemlje koja nije međunarodno priznata ili nema svoju samostalnost. Gibraltar je imao argumente: članstvo sličnih zemalja poput Sjeverne Irske i Škotske. Ne čudi što su upravo Škoti, uz Engleze i Velšane, prije šest godina bili jedini koji su dali glas za prihvaćanje Gibraltara u UEFA-u.
Srbi ih nisu htjeli zbog Kosova
Ipak, španjolski lobisti su tada bili jači. I nastavili minirati pokušaje Gibraltara, uz pomoć Rusije i Srbije, koja dakako strahuje da nakon 'slučaja Gibraltara' uskoro ne bi nastao 'slučaj Kosovo'. I strahuju Srbi s pravom, jer UEFA je u konačnici popustila, ponajprije pod pritiskom odluke CAS-a. Na kraju je ispalo kao da nikakvih problema nikada i nije bilo: Gibraltar je primljen bez ijednog glasa 'protiv', a čak nije bilo niti 'suzdržanih'. Njihovi klubovi od iduće, sezone 2014/2015, natjecat će se u UEFA-inim klupskim natjecanjima, a nacionalna vrsta sudjelovat će u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Francuskoj 2016.
„Uvijek sam govorio da bih volio igrati protiv Španjolske. Bilo kada, bilo gdje“, samouvjereno je poručio izbornik Gibraltara, 48-godišnji Allen Bula, tik po završetku londonskog svibanjskog kongresa.
Bula će na sraz sa Španjolcima pričekati još neko vrijeme. Možda i bolje po njega i njegove učenike. Jer Michel Platini odmah je dao do znanja:
„Gibraltar neće igrati kvalifikacijske susrete sa Španjolskom. Ista situacija je s Armenijom i Azerbajdžanom, odnosno Rusijom i Gruzijom. Spomenute utakmice nećemo dopustiti.“
Bula je pak osjećao dužnost dodati i sljedeće:
„Kada sam preuzeo reprezentaciju imao sam jedan cilj. A to je pokazati Europi i svijetu da je ono što Španjolci govore o nama – da smo tu samo zbog političkih razloga, a ne kvalitete – hrpa gluposti. Oni nam nisu dopuštali napredak, ali nikada nismo odustajali. Sada smo spremni pokazati Europi da zaslužujemo svoje mjesto.“
Nekad Derbyjeva zamjena za Štimca, danas vođa Gibraltara
Optimizam Bule lijepo zvuči, no bit će teško bilo što pokazati Europi sa sićušnom bazom kakvu ima Gibraltar. Ta državica s 30 tisuća žitelja najmanja je članica UEFA-e po broju stanovnika. Manja i od San Marina (32 tisuće stanovnika), Lihtenštajna (37 tisuća) i Farskih Otoka (nešto manje od 50 tisuća). A znamo što Europi u nogometnom smislu nude reprezentacije spomenutih zemalja.
Zlobnici bi čak kazali da u San Marinu trljaju ruke, jer pojavom Gibraltara više neće biti glavna kanta za napucavanje. Zato je Bula zasukao rukave i krenuo u potragu za pojačanjima. A gdje drugdje, nego u Englesku. Za Gibraltar su tako već 'potpisali' Anthony Bardon (Bromley, 6. engleska liga) i Adam Priestley (Guiseley, 8. engleska liga). Od ranije su u kadru imali Liama Walkera iz španjolskog četvrtoligaša San Roquea, lani člana posrnulog Portsmoutha.
Sve su to više prinove nego pojačanja, ali zato prava uvertira za ono što je uslijedilo: Gibraltar je ponosno objavio da će za njihovu nacionalnu vrstu nastupati Danny Higginbotham. Boljim poznavateljima engleskog nogometa zasigurno dobro znano ime, 34-godišnji branič s više od 200 nastupa u Premier ligi. Nekoć je bio junior Manchester Uniteda, da bi nakon četiri premierligaške utakmice za Crvene vragove potpisao za tada velik novac (dva milijuna funti) s Derby Countyjem, kao svojevrsna zamjena za Igora Štimca koji je godinu ranije otišao u West Ham. Igrao je kasnije Higginbotham za Southampton, Stoke City i Sunderland.
U Stoke Cityju je 2006/2007 proglašen igračem godine, pa ne čudi što su ga vratili 2008. i imali na svom rosteru donedavno. Trenutno je član petoligaškog Chestera, ali njegovo iskustvo i beskompromisni stil kojeg je izgradio u Stoke Cityju zasigurno će dobro doći Gibraltaru. Pa ako i ne bude u top formi, uvijek će imati mjesto u prvih 11, budući da mu je izbornik Allen Bula – ujak.
Nije se doduše s Dannyjevom majkom, svojom sestrom, čuo 14 godina. Reći će Bula, 'obiteljska posla', pa je Higginbothama u reprezentaciju pozvao preko Twittera. Entuzijazam izbornika oduševljava. Donedavno je radio 'pro bono' uz još dvadesetak suradnika koji sve pokušavaju podignuti na pristojni europski nivo.
"Ne želim biti kao San Marino i Andora, primati 'porciju' svaku utakmicu. Njihovim trenerima je sve OK, jer nema pritiska. Kad sam postao izbornik Gibraltara pitao sam čelnike koji ranking očekuju za dvije godine. Rekli su da im je svejedno. Meni nije, želim napredovati za deset mjesta na europskoj listi u tom periodu. Ako ne uspijem, moji nadređeni neće me smijeniti. Ali ja ću otići sam."
Izbornik volonter - otkrio Nemanju Matića, igrače 'vrbuje' po Twitteru
Bula nije bezveznjak, u slovačkim Košicama je šest godina vodio Akademiju s 450 nogometaša i 16 trenera. Rezultat: Albert Rusnak prodan je u Manchester City, a Nemanja Matić u Chelsea. Danas je Matić u Benfici, vratio bi ga Jose Mourinho vrlo rado natrag u London, interesenti su i Monaco i Real Madrid, spominje se vrtoglavih 50 milijuna eura. A eto, zapravo ga je otkrio izbornik Gibraltara, jer taj Matić otpisan je i u Zvezdi i u Partizanu.
S Bulom kao predvodnikom, u Gibraltaru tvrde da su spremni za izazove i novu eru svog nogometa. Kroz povijest su igrali protiv engleskih vojnika, kasnije i raznih klubova i reprezentacija koje nisu članice UEFA-e poput Grenlanda i drugih britanskih kolonija. Najveći uspjeh dosad im je remi s Real Madridom davne 1949. godine. Službena premijera službeno priznate reprezentacije Gibraltara zakazana je za 5. ožujka, kada im stiže Estonija. Nacionalni stadion zove se prikladno, Victoria. Međutim, za premijerni kvalifikacijski ciklus sprema se Europa Point stadion, moderno zdanje koje će primati osam do deset tisuća gledatelja i koje će, kako kažu, zadovoljavati sve kriterije UEFA-e.
Svakako će im pomoći milijuni eura koje UEFA svake godine dijeli nacionalnim savezima za razvoj nogometa. Domaća liga je amaterska, od ove sezone broji osam klubova u prvoj ligi (dosad je bilo šest), odnosno 10 klubova u drugoligaškom rangu. Imaju i svoj Manchester United, ali aktualni prvak je FC Lincoln, do 2007. poznat kao Newcastle United. Oni su prvaci 11 sezona u nizu, a dosad su ukupno prikupili 18 naslova prvaka. Gibraltar ima više od 600 registriranih nogometaša.
Sanjaju Rooneya i Ibru, a Jedvaju srušili snove
I dok se dobar dio njih nada izlasku iz sjene i duelima s Riberyjem, Rooneyjem, Ibrahimovićem ili Modrićem, a izbornik Bula traži još kojeg 'nećaka' po Engleskoj, mlada selekcija Gibraltara već je debitirala na europskoj sceni. I to baš protiv Hrvatske. Prije tjedan dana Tin Jedvaj i društvo naprašili su Gibraltar sa 7:0 u uzrastu do 19 godina.
Ubzro je stigla 'osveta' - Gibraltar je prekjučer istim rezultatom poražen od Cipra. Posljednja tri pogotka primili su u 89., 91. i 95. minuti. Ciprani su tako zbog više postignutih golova nastavili sanjati Euro, a naši pognutih glava otišli kući. Na svom primjeru okusili smo tako koliko velika može biti uloga jednog Gibraltara u (europskom) nogometu...
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
