Ništa dobro tu se nije dogodilo, čak se ni svi relevantni faktori nisu ujedinili u iskrenoj osudi tog bezumnog čina. Tri tjedna kasnije policija nema ni počinitelja ni posve jasan motiv niti eventualne nalogodavce. Između vladajućih i oporbe vlada predizborno prepucavanje kojem je ovaj slučaj zgodno prigodno streljivo. HNS je dijelom žrtva, a dijelom zbunjen. I tako, ništa dobro, a u neizvjesnosti smo kakva će biti kazna.
Često se u raspravama o huliganizmu u režiji hrvatskih navijača poteže primjer željezne Margaret Thatcher koja je ognjem i mačem suzbila huliganizam na Otoku. No, postoji bitna razlika između svijesti javnosti i društva općenito tada u Engleskoj i danas u Hrvatskoj. Tragedija na Heyselu imala je za posljedicu potpunu galvanizaciju britanske javnosti koja je tražila da se nešto korjenito promijeni i time ne samo dala suglasnost nego i poticala vladu da donese radikalne zakone. Danas u Engleskoj nema ograda, nema tučnjava navijača na stadionu, iščašeno ponašanje svedeno je na minimum. Ali, i dalje ispred prvog reda tribina piše „Onaj koji prijeđe ovu točku i uđe na stazu ili teren za igru, bit će mu doživotno zabranjen dolazak na stadione“. U jednoj rečenici precizno sažeto što je prekršaj i kakva je kazna. Nema suca za prekršaje, nema razlike brani li te bolji ili lošiji odvjetnik. I o tome se ne diskutira. Općeprihvaćeno je da je to prekršaj koji se opravdano sankcionira tako oštro.
Kod nas bi se vrlo vjerojatno cijela stvar razvodnila. Ispostavilo bi se da je počinitelj imao teško djetinjstvo, PTSP, otac, brat ili rođak su mu upravo toga dana dobili otkaz, a njemu liječnik nije htio propisati potreban lijek. Sve su to iznimno teške životne situacije, ali nijedna nije opravdanje za ulazak na teren, na primjer. Kod nas još nema te galvanizacije. Kod nas još postoje „naši“ i „vaši“ huligani, i dok god je tako objektivna je prijetnja da zlo pojede sve.
Šteta je što se političari u ovoj situaciji nisu ponašali zrelije i osjetili da je „svastika“ na Poljudu nešto što je izvan dnevne politike, nešto protiv čega se treba boriti zajedno, ostavljajući predizborni ring za neka pitanja koja možda trpe različite pristupe. Ovo ne trpi.
Ta politika nezamjeranja i jeftinih bodova najbolje se vidi na primjeru pokliča „Za dom – spremni“. Očito je da Europa (ne samo nogometna, ali nogometna posebno) to smatra rasističkim i fašističkim pozdravom. Mi nemamo nikakav društveni konsenzus oko toga. Hrvatska postoji kao država 25 godina, a mi se u četvrt stoljeća još nismo bezuvjetno odredili i dogovorili je li to časni ili sramni dio hrvatske povijesti. Mojoj djeci u školi nitko nije jasno rekao je li to zabranjeno ili poželjno ponašanje. Jesenas u Vinkovcima, tijekom utakmice mladih reprezentacija Hrvatske i Engleske, deseci klinaca osnovnoškolskog uzrasta skandirali su „Za dom – spremni“. Oni nisu fašisti, njima je to bila fora jer su vidjeli da tako rade i veliki.
I dok god se ne dogovorimo sami sa sobom što želimo, dok god traje politika nezamjeranja „malo ću biti Europejac prema vani, a za domaće prilike se prilagodim većini“, do tada neće biti dobro.
