Je li Europsko prvenstvo u Sloveniji bila samo iznimka koja potvrđuje pravilo? Zašto je Hrvatska u određenim trenucima izgledala kao razbijena vojska koja se skupila prije dva dana? Protivnici od kojih smo izgubili u skupini, Grčka i Senegal, ispali su u osmini finala s ukupno 51 poenom razlike. Nama nisu pasali jer su bili previsoki, egzotični ili prepametni, a mi smo imali 'balkanski mentalitet' i 'nismo se još adaptirali na sudački kriterij'.
Odgovornost je na svima, ali najveću snosi izbornik Jasmin Repeša. Hrvatska je igrala, kako je dobro objasnio Aco Petrović, podređena Repešinom sustavu, a ne sustav igračima koje imamo. Nejasno je kako Repeša, koji je uz prekide već šest godina na klupi reprezentacije, nije uspio iskoristiti našu neospornu individualnu kvalitetu. I zašto je s jačom momčadi nego lani umjesto napretka napravio barem korak unazad.
Igrači su ostali dužni i sebi i navijačima. Unatoč ispadanju od europskog prvaka, ne može se reći da je ova Francuska ista i moćna kao s Parkerom, Noahom i De Colom. Dapače, nudila se veći dio prvog poluvremena, a mi to nismo znali iskoristiti. Najbolji primjer je Srbija koja je bila četvrtoplasirana u skupini i onda odigrala najbolju utakmicu na prvenstvu te potpuno razbila Grčku. Onu istu koja je nama par dana ranije očitala lekciju iz moderne košarke.
Igrači su tu, ali gdje je momčad?
Dok smo se mi bavili kojekakvim razlozima zašto nam netko ili nešto ne odgovara, ni jednom se nismo zapitali što to mi možemo promijeniti u svojoj igri. Napad nam je bio bez glave i repa, a na kraju se sve svodilo na individualne akcije Bogdanovića, Šarića ili Tomića.
I tada smo mogli vidjeti koliku kvalitetu zapravo posjedujemo. Imamo odlične pojedince u najboljim igračkim godinama, ali nemamo momčad. Nismo imali raznovrsnosti u napadu i konstantno smo padali u protivnički ritam nakon kojeg nije bilo povratka. Kao sa Senegalom, Grčkom i na koncu jednom solidnom Francuskom.
Ne možemo se oteti dojmu da smo mogli i trebali bolje. Ne nužno osvojiti medalju, ali cjelokupni dojam je bio jako loš. I zato ovaj nastup Hrvatske na SP-u nikako ne možemo okarakterizirati uspjehom ili najboljim što smo u danom trenutku mogli ponuditi. Jer nismo. Igrački, taktički, mentalno i momčadski smo podbacili i odigrali ispod razine.
Dobar dio utakmica smo imali slučaj da pola momčadi nije prisutno na terenu. Nije bilo onog impulsa s klupe, a pravo zajedništvo doživjeli smo kod minus 16 protiv Francuske i buđenja Bogdanovića i Tomića. Premalo i prekasno da bi nam se vratilo. Sport jednostavno ne prašta. Za veći podvig svi su trebali dati svoj udio. Jedino momčadskim skladom, poput onog lani u Sloveniji, mogli smo napraviti rezultat. I dobrim vođenjem s klupe, jasno.
Vrti nam se u glavi od Repešinih rotacija
Od rotacija u koje je ulazio Repeša mnogima se vrtjelo u glavi. Sve je to još funkcioniralo dok nas je služio šut ili smo igrali obranu na visokoj razini. No, to je bilo kratkoga vijeka. Ili nismo znali zadržati konstantu u obrani ili smo potpuno stali u napadu. Pa jedan Senegal nam je kontrolirao utakmicu kao da već deset godina igra Euroligu. A nakon nas više nikoga nije pobijedio. Očigledno je da s ovim vođenjem Hrvatska ne daje svoj maksimum i realno je postaviti pitanje vodstva reprezentacije i njene budućnosti.
Hrvatska nije velesila, reprezentacija koja redovito sudjeluje u poluzavršnicama velikih natjecanja. Nije u poziciji nikoga podcjenjivati, a očito nema i jasnu viziju. Ali ova momčad ima skupinu igrača kakvom se rijetko tko može pohvaliti. Ima konačno i vođu na terenu. Talentirane mladiće koji su među najboljima na svijetu u svojem godištu i legitimno je zapitati se zašto mnogi izgledaju bolje u klubovima nego u reprezentaciji.
Stvari su to pred kojima ne treba zatvarati oči. Uvijek je lakše naći opravdanje nego prihvatiti kritiku i pokušati nešto promijeniti. Biti dosljedan sustavu koji ne funkcionira ne može biti dugoročno rješenje. Ne s igračima za koje mnogi tvrde, kao i oni sami, da mogu igrati s najjačim reprezentacijama na svijetu. Tako se ne stvaraju pobjednici.
