Što se to dogodilo da je u ponajboljem „izvoznom poduzeću“ u državi odjednom zavladala tolika kriza? Jedni će reći da je cijela priča Maminjov „spin“, odnosno odgovor na napade koji dolaze sa svih strana, drugi da je riječ o pripremi terena za lagani uzmak... Teško je reći što je prava istina. Činjenica je da do prije nekoliko mjeseci u Dinamu nitko nije spominjao riječ „kriza“. Maksimirska idila praktički je vladala sve do uzvratne utakmice s Lyonom, isticalo se kako će Dinamo od ulaska u Ligu prvaka zaraditi dovoljno sredstava da osigura sigurnu i stabilnu budućnost, a onda je odjednom uslijedila promjena retorike.
Tri vijesti o kojima se priča
>> Kod Jurčića otpisani, a kod Čačića zabijaju: Švedski velikan pohvalio igru Dinama!
Maminjo se počeo distancirati od igrača nakon zagrebačke utakmice s Lyonom. Sramotan poraz teško je pao na senzibilnu dušu glavnog čovjeka Dinama, pa je odmah nakon utakmice najavio je promjenu diskursa prema razmaženim „modrim zvjezdicama“, ali i stezanje remena na svim razinama. Možda je Maminjo poput biblijskog faraona nakon sedam debelih krava usnio sedam mršavih. Za razliku od faraona, njemu nije trebao Josip da protumači snove…
Svjedoci kažu da je na pripremama u Međugorju bio iznimno suzdržan, s igračima uopće nije razgovarao, a navodno je s većim zanimanjem pratio utakmice Lokomotive nego Dinama. Maminjo se ovaj put doista opasno naljutio na svoje igrače. Iz Dinama su bez krzmanja poručili kako su igrači narušili ugled kluba, smanjili njegovu tržišnu vrijednost kluba, obeshrabrili sponzore i umanjili interes za značajne transfere u inozemne klubove...
A sve je tako lijepo izgledalo tamo u lipnju prošle godine. Uprava Dinama upustila se u golemi rizik uloživši značajne novce u obnovu stadiona, u nova skupa pojačanja... Računica je bila jasna: ako se Dinamo plasira u Ligu prvaka, sve uloženo vratit će se već u zimskom prijelaznom roku, no dogodilo se upravo suprotno. Kontradiktorno, ali istinito, Dinamo je ostvario najveći uspjeh u posljednjih dvanaest godina, ali na kraju balade nije izvukao ni približno očekivanu profit. Čitajući između redaka može se zaključiti kako čelnici kluba misle da su igrači sami odgovorni što se sada moraju odreći dijela ugovora. Ima tu logike, ali također treba reći da igrači nisu sami sebi krojili platne liste.
Za sada se javno ne izjašnjavaju, ali jasno je da Dinamovi profesionalci iz sasvim druge vizure gledaju na čitavu priču. „Svlačionica gunđa“, menadžeri igrača možda još i više, jer i oni puno gube. Jasno je da neki neće pristati na nove uvjete, a u tom slučaju najvjerojatnije će prakticirati ranojutarnje trkačke treninge po maksimirskoj šumi. Kako je plan Uprave da se troškovi kluba u sljedeće dvije godine prepolove, može se zaključiti da će na ljeto uslijediti egzodus. Ne vidimo kako bi to „vuk mogao ostati sit, a ovce na broju“?
Dinamu ionako ne treba ovako skupa momčad za osvajanje domaćeg prvenstva, pa čak ni za plasman u Ligu prvaka otkad je Uefa promijenila kvalifikacijski sustav natjecanja, u kojem skoro da je važnije imati sreće u ždrijebu nego neku vrhunsku momčad. Ova sezona zorno je pokazala kako je ostvarenje značajnijeg rezultata u elitnom klupskom natjecanju samo puka maštarija. I s duplo manjim proračunom, a shodno tome i s manje razvikanim imenima, Dinamo ne bi ništa lošije prošao u skupini Lige prvaka, a vjerojatno bi u kvalifikacijama izbacio klubove poput Malmoea ili Helsinkija. Čini se da je i Maminjo izgubio iluzije kako može stvoriti kompetitivnu momčad za Ligu prvaka, a ako je tomu tako, zašto bi plaćao za hrvatske prilike astronomski skupe igrače?
Kako god, teško je predvidjeti što će se događati u sljedećih nekoliko mjeseci. Mnoštvo je varijabli u igri, od političke i gospodarske situacije u državi do rezultatskog uspjeha, recimo, novog plasmana u Ligu prvaka, ali jedno je sigurno – zlatno maksimirsko doba, u kojem su nogometaši i treneri mogli zaraditi prava bogatstava, neće se tako skoro ponoviti. Ma kako Maminjo spretan i sposoban menadžer bio, nitko ne može računati da će svake godine kreirati višemilijunske transfere.
Ono što se dogodilo u posljednjih šest-sedam godina, kada je za velike novce prodan cijeli niz igrača, a među njima i oni najskuplji poput Modrića, Eduarda, Ćorluke, Lovrena i Mandžukića, zapravo je iznimka a ne pravilo u nogometnom biznisu ili bolje rečeno pravo čudo koje će se teško ponoviti. Uostalom, u mnogim kulturama zlatna doba su se s ciklički smjenjivala s lošijim razdobljima ili velikim krizama. Možda je tekući zimski prijelazni rok znak da slijedi sedam sušnih godina na Maksimiru...
