Potpuno vas razumijem, jer i sam pripadam skupini teniskih fanova koji dubl gledaju isključivo u Davis Cupu ili na Olimpijskim igrama.
Tri vijesti o kojima se priča
Kako olimpijskog turnira lani nije bilo ni na mapi, a Hrvatska se od Davis Cupa oprostila već na startu, u 2011. pogledao sam tek jedan dubl meč. Tijesan poraz Dodiga i Karlovića od Kasa i Petzschnera u „dvojci“ Doma sportova.
U 2012. očekuje me, u najmanju ruku, stopostotno povećanje „norme“.
Prije dvadesetak dana led sam probio ranojutarnjim prijenosom iz Japana (Karlović/Dodig – Sugita/Ito), a kakav god bio rezultat prvog dana skorašnjeg dvoboja s Argentinom sigurno je kako će prva travanjska subota u mom kalendaru biti rezervirana za prijenos iz Buenos Airesa.
No, izgubi li Hrvatska od Argentine, a naš dubl (tko god bio) ne dođe u priliku boriti se za medalju na olimpijskom turniru (prva kola sasvim sigurno nećemo imati prilike gledati u prijenosu), lako je moguće da od travnja pa sve do veljače sljedeće godine neću pogledati niti jedan jedini meč parova.
U istom periodu pogledat ću „mali milion“ singl mečeva, jer pripadam skupini teniskih ovisnika koji se na Grand slamovima od prvog kola ne odvajaju od televizora, a situacija nije puno bolja ni na ostalim turnirima.
I sinoć sam na pola monitora pratio live stream Čilićevog povratničkog meča u Delray Beachu, dok su drugu polovicu rezervirali Neymar, Džeko i prijatelji u St. Gallenu (ok, ne gledam samo tenis). Da se kojim slučajem i Dodigov meč s Bachingerom u isto vrijeme mogao naći na streamu, iskreno ne znam kako bih zadržao koncentraciju na tom sportskom troplanu.
O ovom obrnuto proporcionalnom odnosu praćenja singla i dubla, iskreno, nisam ni razmišljao dok me nedavno jedan kolega, slabije upućen u tenis, nije pitao „čuj, koliko se uopće gledaju mečevi parova izvan Davis Cupa?“
Pošao sam od sebe i shvatio da sam u životu pogledao tek jedan, jedini meč parova na grand slam turnirima. Finale Roland Garrosa '99 u kojem je Goran s Jeffom Tarangom izgubio od legendarnih Indijaca Paesa i Bhupathija.
Sva ostala druženja s parovima zakazivao sam za Olimpijske igre (kad smo već kod Paesa i Bhupathija, tko se ne sjeća legendarnog meča za broncu u Ateni s Ljubičićem i Ančićem koji je prijetio da se oduži i nakon svečanog zatvaranja) i Davis cup (apsolutni „highlight“ i ovdje pripada Ljubi i Mariju, zbog pobjede nad braćom Bryan u Carsonu).
Da me naprasno probudite u gluho doba noći i tražite da vam nabrojim sve pojedinačne pobjednike grand slam turnira od kraja 80-ih do danas, bez problema bih to učinio.
Upitate li me tko je osvojio naslov u parovima na Australian Openu prije mjesec dana reći ću „mislim, braća Bryan“, ali potom za svaki slučaj „proguglati“. I shvatiti da su Bryani izgubili finale od Paesa i Štepaneka.
No, takav, pomalo ignorantski odnos prema parovima nije samo moja loša navika. Sličan je stav većine teniskih fanova.
Braća Bryan, Zimonjić, Nestor i ostali majstori dubla s godinama su naviknuli da ih daleko više ljudi gleda u mečevima Davis Cupa, nego na brojnim turnirskim nastupima tijekom sezone.
Parovi su, koliko god možda grubo zvučalo, za gledatelje na tribinama, te posebno milijunski tv auditorij, samo ukras iz sjene modernog tenisa.
Taj trend jasno se očituje i u „najopipljivijem“ elementu – novcu.
Za nedavni trijumf u Melbourneu Novak Đoković nagrađen je deset puta većim iznosom od, primjerice, Radeka Štepaneka.
Pojedinačni naslov vrijedio je 2 300 000 $, a titula u dublu 454 500 $ (za par, dakle 227 250 $ po igraču).
Velika ili mala razlika, ostavljam Vama na procjenu.
Pristaše parova vjerojatno će reći kako je deset puta prevelika razlika za „isti posao“, oponenti pak kako je nelogično da pobjednik dubla dobije više novca od četvrtfinalista singla (218 500 $), s obzirom na gledanost i komercijalnu pokrivenost obje konkurencije.
Padu gledanosti i manjsku interesa za parove nesumnjivo je doprinio „egzodus“ najboljih tenisača iz svijeta dubla.
Iz današnje perspektive nestvarno zvuči podatak kako je John McEnroe svojevremeno proveo rekordnih 270 tjedana na prvom mjestu ljestvice parova. Jedan od najvećih tenisača svih vremena više je grand slam naslova osvojio u paru (9) nego pojedinačno (7).
Ok, McEnroeov primjer je uistinu jedinstven i možda nezahvalan za usporedbe, ali što reći za Connorsa, Edberga, Noaha, Kafeljnikova, Sticha, Kordu, Raftera, Hewitta...
Od reda tenisače najviše svjetske klase koji su grand slam naslove osvajali i u singlu i u dublu.
U današnjem tenisu sličan primjer je nemoguć.
Najveće teniske zvijezde ne igraju dubl, a u vrhu ljestvice parova isključivo su tenisači koji već godinama ne igraju pojedinačne mečeve (Llodra jedina iznimka u top 10). Iznimno vješti na voleju, ali ne i u „prodaji vlastitog proizvoda“.
No, da ne pomislite kako „meštri od dubla“ jedva „krpaju kraj s krajem“ u ovim teškim, recesijskim vremenima, umirit ću vas podatkom da se braća Bryan polako, ali sigurno približavaju zaradi od 9 milijuna $ (svaki), a momak iz susjedstva Nenad Zimonjić uskoro će „izbrojati“ i svoj šesti milijun.
Iskreno, čisto sumnjam da razbijaju glavu pitanjem „koliko nas ljudi gleda“? Priznajem, ja ne bih.
