Tenis
SPORTOVI
Tenis
kolumna saše lugonjića

Generacija koja dolazi: I Ljubičić i Ančić prošli su svoju 'Srbiju'

Prije koji dan imao sam veliko zadovoljstvo u Beogradu intervjuirati Novaka Đokovića. Najbolji tenisač svijeta, i jedna od najvećih sportskih zvijezda na planeti, pokazao se kao odličan sugovornik, ali i iznimno pristupačna i normalna osoba.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Kada sam ga, nakon što smo završili intervju, u neformalnom razgovoru upitao planira li cijelu godinu igrati Davis Cup, Novak Đoković mi je sa smiješkom odgovorio ''ako izgubimo od Hrvatske, onda ne planiram''. Svi prisutni u sobi na to su se glasno nasmijali, na što je Đoković priznao da je Srbija veliki favorit susreta u Kraljevu, ali i bez ikakve kurtoazije pohvalio hrvatsku reprezentaciju. ''Ćorić, Delić, Draganja, pa to su sve momci rođeni u 90-ima. Ne znam je li itko ikada u svjetskoj grupi imao tako mladu reprezentaciju!?''

A, ti mladići u Kraljevu će imati vatreno krštenje u elitnoj skupini najcjenjenijeg momčadskog natjecanja u teniskom svijetu. I to protiv momčadi koja je možda i prvi favorit za osvajanje naslova ove godine (s obzirom da Federer i Wawrinka ne igraju za Švicarsku, a niti Nadala nema u momčadi Španjolske).

Da je s njima njihov vođa i najbolji igrač Marin Čilić karte bi se nesumnjivo drugačije dijelile, no u ovakvom odnosu snaga realno je reći da bi svaki bod koji Hrvatska osvoji u sljedeća tri dana trebalo tretirati kao veliki uspjeh.

Sjetio sam se 2003. godine

Ova situacija vratila me je 12 godina unatrag, prema početku proljeća 2003., kada su sa sličnim razmišljanjem put Španjolske otišli Ivan Ljubičić i Mario Ančić. Goran Ivanišević zbog kroničnih problema s ramenom nije im mogao pomoći ni u igri parova (gdje je dao veliki doprinos u pobjedi nad Amerikancima u prvom kolu), a Ljubo i Mario na četvrtfinalni susret sa španjolskim dream teamom otišli „skupljati iskustvo i jačati mišiće“ za neke nove izazove.

53. i 75. tenisača svijeta dočekali su tada (na zemlji, naravno) Juan Carlos Ferrero (3.), Carlos Moya (4.), Albert Costa (7.) i Alex Corretja (18.). Nakon tri dana meča u Valenciji Furija je slavila s čistih 5:0 i set razlikom 13:1. Jedini set, i to u tie - breaku, uspio je otkinuti Ivan Ljubičić Carlosu Moyi prvog dana.

Bilo kakvom razočaranju mjesta nije bilo, tek spoznaja koliki je još put pred njima. Ljubičiću su tada bile 24 godine, Ančiću tek 19 i vjerojatno se ni sami ne bi usudili pomisliti do čega će stići samo dvije i pol godine nakon španjolske „školice“. Da budemo iskreni do kraja, rijetki su tada u Ljubičiću vidjeli top 10 igrača, dok je Ančić, iako silno talentiran i predodređen za mjesto u elitnom društvu, još spadao u kategoriju momka uz čije ime ide i imenica „žganci“.

Začudio bih se ako ne stigne nova 'salatara'

No, manje od dvije godine nakon uvjerljivog poraza od španjolskog dream teama, Ljubičić i Ančić će pod vodstvom legendarnog Nikole Pilića srušiti američki. I to u srcu Kalifornije. Sada već 14. i 23. tenisači s ATP ljestvice u Carsonu će pobijediti Andrea Agassija, Andyja Roddicka i braću Bryan. I više se neće osvrnuti. Nakon toga u Splitu će „riješiti“ Rumunje i Ruse, pa u Bratislavi Slovake i 4. prosinca 2005. Hrvatskoj donijeti jedno od najvećih sportskih ostvarenja od samostalnosti.

Da je život bajka Hrvatska bi napravila senzaciju u Kraljevu, izbacila Srbiju predvođenu Novakom Đokovićem i desetu godišnjicu osvajanja Davis Cupa proslavila novim naslovom. No, kako nije, to se gotovo sigurno neće dogoditi.

Ali, za ovu priču to je ionako manje važno. Jer, budućnost hrvatske Davis Cup reprezentacije danas izgleda toliko obećavajuće da bih se, otvoreno ću priznati, više iznenadio da naslov Ljubičića i Ančića ostane „usamljen“ nego da u godinama pred nama ponovno dočekamo „salataru“ na Trgu bana Jelačića.

Generacija Marina Čilića i Borne Ćorića za to bi trebala imati čak i više prilika od slavnih prethodnika iz 2005.

Nastavi čitati

Nastavi čitati