Tog davnog proljeća, čija se slika poprilično zamutila u magli sjećanja, George Bush bio je praktično na pola puta prvog predsjedničkog mandata, Lionel Messi nestrpljivo čekao da ga Frank Rijkaard iz omladinske škole promovira u člana prve momčadi Barcelone, a junak ove priče prvi je i jedini put izgubio meč na jednom od najjačih svjetskih turnira - Monte Carlu.
Tri vijesti o kojima se priča
Rafi Nadalu tada nije bilo niti 17. kao golobradi klinac došao je u Kneževinu i u prvom kolu hladno riješio poznatog Slovaka Karola Kučeru (u to vrijeme 49. igrača svijeta), a potom bez imalo kompleksa pobijedio i tada aktualnog pobjednika Roland Garrosa Alberta Costu (7. igrač svijeta ''čudu iz Mallorce'' nije uzeo niti set). Nadal je zaustavljen tek u osmini finala od kasnijeg finalista i u to vrijeme jednog od najboljih svjetskih zemljaša Guillerma Corije. Bila je 2003.
Godinu dana kasnije mladi Rafa nije se pojavio u Monte Carlu, a 2005. krenula je jedna od najimpresivnijih serija u teniskoj povijesti. Najveći tenisač koji je ikada hodao zemljom (onom crvenom, teniskom, da gospodin Roger ne bi krivo shvatio) od tada je osvojio bezbroj turnira, vodio velike borbe s Federerom, Đokovićem i vlastitim koljenima, ali nigdje, baš nigdje, nije bio toliko zastrašujuće dominantan kao u Monte Carlu. Osam uzastopnih naslova na mjestu koje je pojam u teniskim krugovima poprilično je uvjerljivo svjedočanstvo.
Rafina ''bolesna'' serija krenula je baš protiv Corije, nastavila se s tri uzastopna trijumfa nad najvećim rivalom Rogerom Federerom, a posljednje četiri ''recke'' urezane su uz imena Đokovića (dva put), Verdasca i Davida Ferrera. U tih osam pobjedničkih finala Nadal je potpisao set razliku od 18-3 (u zadnja tri finala prosječno je gubio manje od 5 gemova po meču).
Takva dominacija, i to na turniru najviše kategorije (Grand Slam ili masters 1000), u tenisu se ne pamti. Jučerašnjim (teško izborenim) trijumfom nad Grigorom Dimitrovim Nadal je potpisao 45. uzastopnu pobjedu u Monte Carlu. I ne pokazuje namjeru stati. Koliko se god protiv Bugarina možda činilo da bi serija mogla stići kraju.
S kakvim se god problemima čudesni Španjolac suočavao uoči turnira u Kneževini, ulaskom u glamurozni klub na Azurnoj obali oni bi iščeznuli kao da nikada nisu ni postojali. Prošle godine u Monte Carlu je prekinuo gotovo 11 mjeseci dugu sušu trofeja (posljednji naslov prije toga bio mu je Roland Garros 2011.) i to trijumfom nad Novakom Đokovićem u finalu. Nakon sedam uzastopnih poraza od prvog igrača svijeta, uključujući i tri grand slam finala. Razbijajući vlastite komplekse (nakon serije bolnih poraza) Rafa je u finalu ''razbio'' Noleta. I ostavio mu četiri gema.
Uoči nastupa u dvorištu princa Alberta 2010. Nadala je mučila još duža serija neuspjeha. Gotovo godinu dana (Rim '09) ''Matador'' je čekao pobjedničke ovacije, a posebno bolna bila je činjenica da su mu 2009. (po prvi i jedini put) izostale u Roland Garrosu. Nije smetalo. Na putu do naslova u pet je mečeva izgubio nestvarnih 14 gemova, a sirotog Fernanda Verdasca u finalu je otpuhao sa 6:0, 6:1.
Još tamo početkom veljače, uoči Nadalova povratka u Vina Del Maru, Monte Carlo mnogi su vidjeli kao turnir nakon kojeg će se preciznije moći odrediti Rafine šanse u Roland Garrosu. ''Pokori li ponovno Kneževinu, bit će spreman i za osmo krunjenje u Parizu'', govorio je unutarnji glas teniskih zaljubljenika. No, da je spreman za okršaj s elitom, i nakon osmomjesečne stanke, pokazao je već osvajanjem Indian Wellsa. I u Monte Carlo stigao kao prvi favorit.
Kako god završio vikend na Azurnoj obali, to će ostati i u iščekivanju Roland Garrosa. Rafa Nadal, kralj zemlje i princ od Monaka.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
