Tenis
SPORTOVI
Tenis
Kolumna Saše Lugonjića

Prekretnica Čilićeve karijere: Što je slično s Goranovom 1996.?

Fantastična serija Marina Čilića u kojoj je u tri tjedna osvojio Zagreb i Delray Beach, te igrao finale Rotterdama na kratko me vratila 18 godina unatrag, na početak 1996. godine.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Njegov trener Goran Ivanišević u prva tri mjeseca1996. godine igrao je vjerojatno najbolji tenis u karijeri. Nakon povratka iz Melbournea, gdje se oprostio već u 3. kolu, Ivanišević je osvojio premijerni Croatian Indoors u Zagrebu (Pioline), potom i Dubai (Albert Costa), a nakon poraza u finalu Antwerpena od Michaela Sticha slijedili su naslovi u Milanu (Rosset) i Rotterdamu (Kafeljnikov).

S četiri naslova u šest tjedana Goran je otišao put Amerike i na prvom „super 9“ turniru sezone (tada su se „mastersi“ tako zvali) u Indian Wellsu stigao do polufinala (Haarhuis), a potom u briljantnom stilu (pobjedama nad Samprasom i Changom) prokrčio put do finala Miamija (Key Biscaynea).  Goran Ivanišević američku je turneju završio kao tenisač s uvjerljivo najviše osvojenih bodova u 1996., a u 35 mečeva od Zagreba do Miamija ostvario je čudesan omjer od 32 pobjede i samo tri poraza.

Čilić je daleko od tih rezultata, ali...

Istina, Marin Čilić je još daleko od rezultata te razine, i u tom pogledu ne može se staviti znak jednakosti između Goranove 1996. i Marinove 2014., no zanimljiva poveznica između najuspješnijih razdoblja u karijeri „učenika i učitelja“ je da su uslijedila nakon što su obojica prekinula suradnju s Bobom Brettom. I za trenere angažirali ljude koji su im bili i generacijski i emotivno bliži.

Ivanišević je nakon prekida s Brettom počeo raditi s prijateljem iz djetinjstva Vedranom Martićem. U 90-ima sam opsesivno gutao sve Goranove intervjue, a posebno mi se urezala crtica iz jednog nakon turnira u Miamiju. Na putu do finala u kojem ga je čekao Agassi (i koji je zbog ukočenog vrata nakon samo tri gema morao predati), pobjeđivao je redom Medvedeva, Changa i Samprasa. U meču sa Samprasom Goran je izgubio prvi set sa 6:2 i tada je kiša tenisače potjerala u svlačionicu. Goran je u spomenutom intervjuu, kako bi naglasio koliko mu znači suradnja s Martićem i koliko je opušteniji nego u vremenima s Brettom, ispričao epizodu iz svlačionice dok su on i Sampras čekali da kiša stane i nastave meč.

Priznao je tada da su usprkos ekspresno izgubljenog prvog seta trener i on u svlačionici zbijali šale, zafrkavali se i pričali o svemu, a najmanje o tenisu. Sampras i njegov trener u čudu su gledali i gotovo se pitali „čekaj malo, pa tko je ovdje dobio set“!? Po povratku na teren Goran je sljedeća dva seta dobio sa po 6:4 i otišao u finale.

Prekid s Brettom bio je očekivan

Da se ne shvati krivo, Bob Brett neupitno je veliki teniski autoritet. Trener koji je kroz karijeru vodio velikane poput Beckera, Ivaniševića, Medvedeva, dao značajan doprinos profesionalnim počecima Marija Ančića (uključujući i pobjedu nad Federerom u Wimbledonu), te od Marina Čilića napravio svjetski relevantnog tenisača.

No, upravo se na Marinovu primjeru i najbolje vidjelo da je Brettova karizma polako izblijedila, te gubi utrku s modernim teniskim vremenima. „Zašto, pobogu, ne mijenja trenera“, zapitali su se u posljednje dvije, tri godine valjda svi koji su i površno pratili karijeru najboljeg hrvatskog tenisača. Još od polufinala Australian Opena 2010. krivulja Čilićevog teniskog puta počela je opasno „glavinjati“ i umjesto da odlučno zauzme mjesto u elitnom klubu 10 najboljih tenisača svijeta prvi hrvatski reket igrao je na „refule“ ili „par nepar“. Pomaka nije bilo, kao ni promjena u „stručnom stožeru“. Sve do lanjskog svibnja.

Uoči Roland Garrosa Marin je objavio da prekida suradnju s Brettom, te kreće u potragu za novim trenerom. Nažalost, vrlo brzo uslijedio je „slučaj doping“ (koji to na kraju nije ni bio), pa se Čilić umjesto usavršavanja servisa i voleja morao okrenuti proučavanju pravnih akata i spašavanju vlastitog obraza i teniske karijere.

U poplavi loših stvari Marinu se tada dogodila i jedna jako, jako dobra. Za trenera je angažirao Gorana Ivaniševića, čovjeka koji mu je od najranijeg djetinjstva bio uzor, koji je u velikoj karijeri prošao apsolutno sve, te je više od svega mrzio poraze. Posebno, glupe poraze. A, Marinu se je podosta takvih dogodilo u posljednjim godinama. Goran je kao igrač bio samokritičan do boli, a upravo je to osobina koja je Čiliću kronično nedostajala. On, kao ni Brett, u nekim porazima zbog kojih bi Ivanišević „rezao žile“ nije vidio „big deal“. I zato mu je više od svega trebao netko s filozofijom „Čilić i u lošoj godini mora biti u top 10“. Racionalizacije u stilu „u čemu su to Hrvati još u najboljih 20“ Marinu Čiliću činile su samo štetu.

Ivanišević promijenio filozofiju

Nakon nekoliko mjeseci zajedničke suradnje promjene u Čilićevoj igri itekako su vidljive. Servis mu je konačno postao snažno oružje, očit je agresivniji pristup u igri (iako, na tom polju ima još mnogo prostora za napredak), a u paketu sa serijom pobjeda stiglo je i toliko potrebno samopouzdanje. Čovjek bez vjere u sebe nikad ne bi dobio meč poput finala Delray Beacha, u kojem propusti svu silu prilika i meč lopti, iako to iskušenje ne bi baš trebalo ponavaljati protiv boljih tenisača. Da su s druge strane umjesto Andersona stajali recimo Ferrer ili Berdych put do pobjede bio bi teško prohodan. No, sve to dio je složenog puta kojim su Marin Čilić i Goran Ivanišević odlučno zakoračili.

Prvi konkretni rezultati došli su prije nego li se većina nas usudila i pomisliti, a pobjedničkim valom koji su „zajahali“ u Zagrebu sada preko pustinje Indian Wellsa trebaju stići do obala Miamija. Prvi masters turniri u sezoni bit će najveći dosadašnji izazovi za Gorana i Marina. Jer, upravo su masters turniri godinama bili Čilićeva bolna točka.

Po osvojenim turnirima Marin je nakon Delray Beacha preskočio Ljubičića i sam zasjeo na drugo mjesto „sve-hrvatske“ ljestvice (Ivanišević 22, Čilić 11, Ljubičić 10), no sigurno bi i sam mijenjao koju od tih „250-ica“ za barem polufinale na nekom od mastersa. Prilika bi se trebala otvoriti, jer Marin iz mečeva s Murrayom i Tsongom u Rotterdamu spreman ju je pronaći i čvrsto zgrabiti.

Prva dva mjeseca nove godine Marina Čilića uvrstila su na listu petorice tenisača s najviše bodova u 2014. Iza Wawrinke (2290), Nadala (1950) i Berdycha (1375), te u bod poravnatog s Federerom (910). Kako će do kraja godine braniti iznimno malo bodova, put prema povratku u top 10 čini se itekako prohodan. No, na njemu mu ne treba kalkulator, već samo mirna ruka, čvrst karakter i odlučan stav. Iskreno, da ste me pitali dok je bio s Brettom, sumnjao bih u sve to. Danas konačno vjerujem da je Marin Čilić čovjek na pravom putu. On i Goran Ivanišević.

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.

Nastavi čitati

Nastavi čitati