Par godina prije mog rođenja jedan takav odigrao se u Manili. Muhammad Ali i Joe Frazier punih su 14 rundi udarali jedan drugog takvom snagom i žestinom kao da se nakon meča misle pozdraviti i sa boksom i sa životom, a njihova epska borba ubrzo je dobila i epski naziv „Thrilla in Manila“.
Meč koji većina boksačkih fanova i danas smatra najvećim u povijesti, otac mi je često spominjao u vrijeme obračuna Tysona, Holyfielda i Lewisa.
>> Heroji mitskog finala zamalo se srušili pred publikom!
>> 'Imao sam mentalni problem s Đokovićem, ali ovaj put sam uživao!'
"Sve je to, sine, u redu, ali znaš li ti što su ovi tvoji za Alija i Fraziera“, pričao je moj stari prisjećajući se tog 1. listopada 1975., i efektno zaključio „još za vrijeme meča znali smo da se pred našim očima stvara povijest“.
Ali i Frazier nakon borbe su, osim u legendi, završili i u bolnici, iscrpljeni dvobojem koji će mnogo godina kasnije ESPN uvrstiti na peto mjesto najvećih sportskih događaja 20. stoljeća.
11 godina kasnije u Meksiku je igrano svjetsko nogometno prvenstvo, a ja sam kao sedmogodišnji klinac prvi put kupio Paninijev album i oduševljeno skupljao sličice sa zvijezdama Mundijala.
Navijao sam za Brazilce, obožavao doktora Socratesa, ali kada bih otvarao nove paketiće najveća želja nije mi bila vidjeti lice nogometnog Che Guevare, već zdepastog Argentinca koji je tog ljeta zaludio cijeli svijet. Maradona je jednostavno bio na većoj cijeni i dobiti „malog zelenog“ značilo je biti veća faca u parkiću pred zgradom.
Kako su prijenosi utakmica, zbog vremenske razlike, bili kasno navečer većinu sam propustio, pa tako i legendarno četvrtfinale Argentinaca i Engleza. No, kada sam se sljedećeg jutra pojavio na igralištu stariji dečki pričali su samo o Maradoninoj božjoj ruci i božanskom slalomu kroz engleske „kolce“, koji je stao tek kad se i Peter Shilton nagutao prašine, a veliki Diego pospremio loptu u praznu mrežu.
U razmaku od samo tri minute Maradona je zabio najkontroverzniji i najljepši pogodak u povijesti svjetskih prvenstava i svima koji su u tom trenutku bili na Azteca stadionu ili ispred televizora priuštio isti uzvišeni osjećaj gledanja povijesti u oči, poput Alija i Fraziera u Manili.
26 godina kasnije na drugom kraju svijeta dvojica tenisača na vrhuncu moći omogućila su mi proživljavanje istih onih emocija koje su mog oca prožimale dok je gledao bespoštedno udaranje Fraziera i Alija, a moje starije prijatelje dok su svjedočili Maradoninoj „osveti za Falklandske otoke“.
Mitski dvoboj Novaka Đokovića i Rafaela Nadala na Rod Laver Areni u povijest je ušao i prije nego što je najbolji tenisač svijeta forhend winnerom ubio i zadnju nadu svog prvog pratitelja da će ga konačno, nakon šest uzastopnih poraza, uspjeti slomiti.
Meč koji je započeo u rano jutro otegnuo se do nedjeljnog ručka, a već početkom petog seta bilo je jasno da Nole i Rafa igraju najduži meč u povijesti Australian Opena i najduži grand slam finale svih vremena.
Brojčanik vremena na kraju se zaustavio na 5:53. Sat vremena duže od prijašnjih rekordera Wilandera i Lendla, na US Openu '88.
Sposobnost povratka iz gotovo izgubljenih situacija i pronalaženje novih izvora energije u trenucima kada se činilo da je već i rezerva potrošena obilježili su jedan od najdramatičnijih mečeva teniske povijesti.
Nadal je na konopcima bio sredinom četvrtog, Đoković sredinom petog seta, ali obojica su pronašli put do dramatične završnice. A kad je meč na rubu, naučila nas je prošla godina, pobjeđuje Đoković.
Neslomljivi duh i bezgranično samopozdanje Noletu su otvorili put do sedmog uzastopnog trijumfa nad Rafom i nastavka vladavine teniskim svijetom. Njegovoj dominaciji ne nazire se kraj, jer svakim novim naslovom djeluje sve bolje i odlučnije ostati na tronu godinama.
Iako većina komentara velikog finala u krajnjem epilogu vidi isključivo produbljivanje Nadalovog kompleksa, smatram kako će veliki Španjolac kad razočaranje zbog poraza koliko toliko splasne finalom Melbournea biti mnogo zadovoljniji nego finalima Wimbledona i US Opena prošle godine.
Naravno da je izgubiti finale grand slama zbog jedne lopte (promašeni bekend na 4:2 i 30:15 u petom setu) iznimno bolno i frustrirajuće iskustvo, ali nemoć koju osjeća kada se najvećem rivalu ne može ni približiti (slučaj Wimbledon i US Open) sportaša mnogo više opterećuje, nego „nedostatak sreće u određenom trenutku“.
Uostalom, Nadal je u Melbourneu konačno pokazao da se protiv Đokovića može vratiti i iz izgubljene pozicije, a to prošle godine ni izbliza nismo vidjeli.
Novak Đoković i Rafael Nadal počeli su ispisivati stranice velikog rivalstva koje bi vrlo lako moglo stati uz bok najvećih rivalstava u teniskoj povijesti. Tri uzastopna finala grand slama, 30 međusobnih mečeva već do Rafine 25., a Novakove 24. godine i iznimna karizmatičnost oba igrača.
Savršena formula za uspjeh.
I, naravno, stvaranje povijesti pred našim očima. Tako ću sigurnog jednog dana pričati svojim klincima.
Ok, za razliku od Alija i Fraziera nisu završili u bolnici, ali u legendi jesu. Već na pola dvadesetih.
