Tenis
SPORTOVI
Tenis
Apsolutna senzacija

Komentar Saše Lugonjića: Čovjek koji nije prestao vjerovati

„New York možda je mjesto gdje se ostvaruju snovi, ali čak ni Velika jabuka nije toliko velikodušna.“

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Nekoliko sati uoči polufinalnog meča Marina Čilića i Rogera Federera ovakvu sam poruku dobio od bliske osobe, nesumnjivo jednog od najvećih fanova velikog Švicarca u ovom dijelu Europe. Bila je to reakcija na moju provokaciju kako će „Federer naje.... večeras, a Goran nakon 18 godina ponovno slaviti protiv Edberga na US Openu“.

Manhattan, čuvaj se, stižu Marin i Goran: 'Valjda neće biti Mamurluk 4!'

Ivanišević na rubu suza: Sada mogu u mirovinu!

Nakon što je moj optimizam koji sat kasnije dobio i konkretno pokriće, na mobitel je samo sletila poruka „ovaj meč ne želim komentirati, ali za Čilu u ponedjeljak navijam kao za Gorana 2001.“

Marinu Čiliću u New Yorku su se sinoć ostvarili snovi, ali nije to imalo nikakve veze s velikodušnošću Velike jabuke. Najbolji hrvatski tenisač jednostavno je ušetao na najveći stadion teniskog svijeta, kratko se zadržao da obavi posao i uzeo ono što je smatrao svojim i prije nego je meč počeo. U stilu najvećih teniskih velikana. A, takvi ne pitaju za ničiju velikodušnost, nego jednostavno osvoje i krenu dalje.

Njujorška priča Marina Čilića doista je nalikovala nekim ranijim epizodama iz karijera Federera, Nadala i Đokovića, u kojima su teniske legende našeg doba do naslova na grand slam turnirima dolazile takvom lakoćom i uvjerljivošću da bi i usputni promatrač pomislio kako je to zapravo jednostavno. Otprilike kao kad Messi „lomi“ protivničke braniče ili LeBron „leti“ dok drugi padaju. No, upravo činjenica da takva čudesna ostvarenja dolaze isključivo iz radionica svjetskih sportskih superstarova sugerira da su ostalima uglavnom nedostižna. I, upravo zbog toga trijumf karijere Marina Čilića istovremeno je i oduševio i zaprepastio svjetsku sportsku scenu.

Ništa, naime, nije nagovještavalo da bi prvi hrvatski reket mogao kreirati ovakav podvig. Istina je da je pod vodstvom Gorana Ivaniševića poprilično napredovao, dramatično popravio servis, povećao agresivnost, pojednostavio igru i „nabildao“ samopouzdanje. No, do dolaska u New York Marin je i dalje čekao onu jednu „THE pobjedu“, koja će odjeknuti u teniskom svijetu i društvu iz samog vrha poslati poruku „tu sam, spreman za vas“.
Stan Wawrinka, senzacionalni osvajač Australian Opena, lani je primjerice pobjeđivao Murraya, Ferrera, Berdycha, Tsongu, igrao finale turnira Masters 1000, na Australian Openu i US Openu odigrao dva odlična meča s Novakom Đokovićem u kojima je pao tek nakon pet setova, dakle polako, ali sigurno je najavljivao da je spreman za nešto veliko. Kod Marina su takve najave bile mnogo stidljivije.

Ipak, način na koji je odigrao neke mečeve ove godine pokazao je da je „sve bliže“, a mi koji smo godinama u nadi čekali da konačno oslobodi svoj bezgranični talent počeli smo sve više vjerovati. Meč s Novakom Đokovićem u Indian Wellsu bio je naznaka da su Čilić i Ivanišević na pravom putu, a optimizam i samopouzdanje koji su sve više rasli jasno sam mogao prepoznati u intervjuu kojeg sam s Marinom radio nakon američke turneje u ožujku.

U Indian Wellsu tada je odigrao vrlo dobar meč protiv Novaka Đokovića i, usprkos poraza, još više vjerovao da će se uskoro dogoditi nešto veliko. Nasmijan, opušten, odlično raspoložen rekao je kako je trijumf Wawrinke u Melbourneu pokazatelj i njemu da i tenisači izvan „velike četvorke“ mogu osvajati najveće turnire, a kada sam ga upitao misli li da netko konačno može zaustaviti i Nadala na Roland Garrosu nasmijao se i rekao „ja ću biti spreman“. Iako je to rečeno u poluzafrkantskom tonu, „stari“ Marin Čilić takvo nešto ne bi izjavio.

Iako, mu nastupi na turnirima Masters 1000 ponovno nisu donijeli naročitu sreću (još uvijek čeka svoj prvi polufinale), Roland Garros i Wimbledon pokazali su napredak. I u Parizu i u Londonu zaustavio ga je Novak Đoković, ali ni jedan od tih mečeva nije bio „šetnja“ za srpskog tenisača. Posebno kvalitetan bio je okršaj u All England Clubu, u kojem je Marin vodio i 2:1, ali na kraju i u desetom međusobnom okršaju morao stisnuti ruku Đokoviću. No, dok su mnogi to komentirali na način „do kad će mu više stalno malo faliti“, Marin je sve vidio u pozitivnijem tonu. I znao da je na pravom putu.

A, na taj put zakoračio je onog trenutka kad se zahvalio dugogodišnjem treneru, australskom veteranu Bobu Brettu i počeo raditi sa svojim teniskim uzorom Goranom Ivaniševićem. Najveći hrvatski tenisač svih vremena Čilićev je talent prepoznao još dok je Marin bio klinac i silno vjerovao da je spreman jednog dana osvojiti grand slam naslov. Goranova filozofija sažeta u rečenici „Marin i u lošoj godini mora biti među top 10“ ono je što je nasušno trebalo njegovom učeniku. Marin se prečesto trudio nalaziti opravdanja i u porazima u kojima opravdanja nije bilo, dok je Goranov pristup oduvijek bio drugačiji. Samokritičnost mu je bila stalni pratitelj za vrijeme igračke karijere, pa je tako svojevremeno nakon poraza od mlađeg (i mnogo lošijeg) brata Johna McEnroea izjavio „kako sam danas igrao, izgubio bih i od njihove sestre kad bi je imali“.

Ivanišević je u kratkom vremenu začuđujuće unaprijedio Čilićevu igru i od tenisača kojem je u velikim mečevima često nedostajalo vjere i odlučnosti stvorio Šampiona. Iako je najveću nagradu za svoj trenerski rad dobio sinoć na središnjem terenu Flushing Meadowsa, Goran Ivanišević zaslužio je i da mu HOO ove godine dodijeli nagradu za trenera godine. Oko nje su se prošlih godina znali vući repovi, bilo je pitanja „zašto on, a ne ja?“, no živo me zanima tko bi u hrvatskom sportu rekao išta negativno, ako ta nagrada završi u rukama čovjeka koji je Marina Čilića od „velikog igrača za male turnire“ (svih 11 naslova prije US Opena osvojio je na najnižoj ATP razini, tzv. „turnirima 250“) pretvorio u grand slam pobjednika i svjetsku sportsku senzaciju.

Goranov doprinos u impresivnom preobražaju Marina Čilića prepoznali su svi vodeći teniski autoriteti, od Matsa Wilandera, Nicka Bollettierija, Borisa Beckera...

Trijumfom Marina Čilića Hrvatska je dobila drugog osvajača grand slama, a osim nas u novom mileniju to imaju još samo Amerikanci (Sampras, Agassi, Roddick), Španjolci (Nadal, Ferrero, A. Costa), Švicarci (Federer, Wawrinka) i Argentinci (Gaudio, Del Potro). Da, toliko je teško, toliko rijetko i toliko veliko.

Marin Čilić ulazi u najbolje teniske godine (za manje od tri tjedna napunit će 26 godina) i, nakon što je na US Openu svijetu, ali prvenstveno sebi dokazao za što je sposoban možemo očekivati da čvrsto zauzme svoje mjesto u vrhu globalnog teniskog poretka. US Open mogao bi biti tek početak jedne predivne priče, ali čak i da ostane jedini Marinov „major“ proteklih 15 njujorških dana vječno će svjetliti kao jedna od naljepših bajki hrvatskog sporta.

Marin Čilić od sinoć je u društvu sportskih besmrtnika, Goran Ivanišević ušetao je u klub trenerskih velikana, a Hrvatska je po treći put doživjela da jedan njezin sportaš bude apsolutna senzacija i prva sportska vijest u cijelom svijetu. Goran Wimbledon, Janičin Salt Lake City i Marinov US Open. Za sva vremena...

Kako ste doživjeli Čilićevo osvajanje US Opena?

Nastavi čitati