Nakon Ivaniševića, Ljubičića i Ančića, Marin Čilić bio je sigurna oklada za četvrtog Hrvata u elitnom društvu od 90-ih. Argumenti nisu ostavljali mnogo prostora sumnji. Sezonu ranije završio je na 14. mjestu ATP ljestvice i nastavio nezadrživi uspon prema vrhu.
„Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“. Kultna rečenica Slavka Štimca iz Kusturičinog prvijenca „Sjećaš li se Dolly Bell“ bila je savršena preslika teniskog puta Marina Čilića.
Već sa 16 godina osvojio je juniorski Roland Garros (jedini hrvatski Grand Slam u juniorskoj konkurenciji kod tenisača), sa 17 igrao prvo polufinale na ATP Touru (Gstaad), a s 18 se prvi put kvalificirao za jedan Grand Slam (Australian Open '07). Tu godinu premijerno je završio i u klubu 100 najboljih tenisača svijeta (71.), a već 2008. stigao je i prvi naslov (New Haven), uz 23. mjesto na kraju sezone.
Polako, ali sigurno Marin je gradio svoj put prema teniskom vrhu
2010. otvorio je trijumfom u Chennaiju, a Australian Open svijetu je definitivno predstavio novu tenisku zvijezdu s prepoznatljivom oznakom kvalitete - „made in Croatia“.
Čilić je u Melbourneu otišao do polufinala (pobjedama u pet setova nad Del Potrom i Roddickom) i s 21 godinom postao najmlađi hrvatski top 10 nakon Gorana Ivaniševića.
Nažalost, nakon što je zakoračio u društvo o kojem mašta svaki klinac od kada prvi put uzme reket u ruke, karijera Marina Čilića počela je najprije stagnirati, a potom i lagano padati.
Odmah nakon uspjeha karijere u Melbourneu, Marin je osvojio Zagreb Indoors, skočio na 9. mjesto ATP ljestvice i – stao.
Do kraja te, kao iz snova započete, 2010. Čilić je igrao još samo jedno finale (München), a na velikim turnirima (Grand Slam, Masters serije) kratko se zadržavao i iz tjedna u tjedan kronično gubio samopouzdanje.
Osmina finala Roland Garrosa (što se još može ubrojiti u solidne rezultate), 2. kolo US Opena i 1. kolo Wimbledona stajali su uz ime tenisača koji je na Australian Openu najavio „dugi boravak u Top 10“.
Statistika na turnirima Masters serije bila je još više „u crvenom“. Na čak pet od devet turnira izletio je u prvom meču, uz ukupan omjer pobjeda i poraza 5-9. Sezonu je, kao i 2009., završio na 14. mjestu.
Usprkos evidentnog pada (igre, rezultata, samopouzdanja) nakon briljantnog siječnja i veljače, alarm ipak nije bio preglasan. S tek 22 u životnom kalendaru Marin je bio dovoljno mlad za djelomično razumijevanje „mušica i trenutaka slabosti“, te novi uspon na mjesto koje mu, prema talentu i kvaliteti, nesumnjivo pripada.
No, 2011. donijela je još teže posrtaje i upitnici su se počeli množiti kao korupcijske afere u tranzicijskim zemljama. Nakon hrpe izgubljenih bodova na početku sezone (Chennai, Melbourne, Zagreb) Čilić je ispao iz Top 20 i do kraja godine borio se za povratak u to društvo. No, nije uspio. Završio je 21., uz nova razočaranja na najvećim turnirima.
Porazi u prvim kolima Roland Garrosa i Wimbledona, te čak četiri eliminacije na startu turnira Masters serije bili su jasan pokazatelj produbljivanja Marinove krize. Od Melbournea 2010. na Grand Slam turnirima ostvario je skromni omjer od 9 pobjeda i 7 poraza, a na Mastersima poražavajućih 14-18. U tom periodu odigrao je 13 mečeva protiv „Top 10“ igrača i izborio samo jednu pobjedu (Berdych u Marseilleu).
U 24. godini Marin Čilić ne spada više u kategoriju „onih koji dolaze“. Prije tri godine (kada je bio samo dva mjesta lošije rangiran nego danas) vrijeme je itekako bilo na njegovoj strani. Danas više nije. Marin u 2012. mora napraviti značajni iskorak želi li naplatiti talent koji ga, srećom, nije promašio.
Teniska karta svijeta nepovratno se mijenja, mlade snage (Dolgopolov, Nishikori, Raonic, Tomic, Young…) odlučno traže svoj put prema vrhu na kojem još dugo vremena planira ostati „aktualna garnitura“. Konkurencija je stravična i još jedna sezona „u prosječnosti“ (prema kriterijima „Top 10“ igrača), Marina bi definitivno mogla gurnuti na margine utrke za teniskom slavom.
Jednu od najvažnijih stranica svoje sportske biografije Čilić će otvoriti u Zagrebu početkom veljače. Operacija koljena spriječila je nastup u Melbourneu, ali to je ionako najmanji problem. Sezona je duga, s brojnim izazovima i prilikama da se najbolji hrvatski tenisač vrati na pozicije koje su mu, ne tako davno, bile predodređene.
I neki turniri u drugom dijelu prošle sezone (US Open, Peking, St. Peterburg) nagovijestili su mogućnost Marinova povratka, ali bez nužnog kontinuiteta oni ostaju tek kratkotrajni bljesak.
Prestrogo? Ne, samo realno. Za čovjeka koji cilja prema teniskom vrhu svaka druga filozofija je pogrešna. Odlučna samokritičnost i konstantna težnja za napredovanjem odlika je istinskih šampiona. 2012. godina je istine za Marina Čilića na tom putu.
