Tenis
SPORTOVI
Tenis
Kolumna Saše Lugonjića

Hrvatska realnost u 'paklu' Buenos Airesa

Vikend u Buenos Airesu raspleo se na očekivan način. Argentina je pobijedila Hrvatsku i otišla u polufinale, još korak bliže ostvarenju vječnog sna, konačnog osvajanja Davis cupa.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Roster s kojim raspolaže argentinski izbornik Martin Jaite jamstvo je statusa favorita i protiv jačih reprezentacija od naše, a koeficijenti se dramatično ne bi promijenili ni da su Čilić i Karlović protiv Gaučosa umjesto „u prašini“ impresivnog „Parque Roca“ stadiona zaigrali „na ledu“ Doma sportova.

Argentina u sastavu ima tenisača najviše svjetske klase (Del Potro), što Hrvatska nema (Čilić je prije dvije godine u Melbourneu bio taj, ali karte su se u međuvremenu malo drugačije posložile).

„Dužina klupe“ Jaiteu omogućuje da jednog Juana Monaca, 16. igrača svijeta, nakon briljantnog nastupa u Miamiju ne pošalje niti na „zagrijavanje“ i opet dobije meč, dok je Krajan bio prisiljen sve staviti na leđa Čilića i Karlovića. Realno, Zovko i Veić na ovoj su razini osuđeni na „coubertinovski“ doprinos.

Kad se objektivno pristupi trodnevnom meču u Buenos Airesu, jasno je kako su naši tenisači protiv Argentine ostvarili i više nego što im je velika većina prognozirala. Za samo jednu, dvije lopte (primjerice, promašeni Karlovićev volej kod našeg vodstva od 4:3 i 15:30 na servis Gaučosa u petom setu) Hrvatska je u odlučujući dan mogla ući s prednošću od 2:1, iako su uoči meča mnogi igru parova vidjeli kao siguran završetak neravnopravnog argentinsko – hrvatskog obračuna za polufinale.

Da li bi se u kontekstu konačnog ishoda nešto dramatično promijenilo da su Čilić i Karlović slavili u dublu?

Iako nikad nećemo saznati, vrlo vjerojatno ne bi. Odluka bi u tom slučaju pala u petom meču Monaca i Karlovića (Nalbandian nakon deset odigranih setova u dva dana i vrlo neuvjerljive igre sigurno ne bi dobio priliku), a s obzirom na trenutačnu formu i samu kvalitetu igre na zemlji Argentinac bi, nesumnjivo, bio u značajnoj prednosti.

Ipak, ono što bi Hrvatska dobila takvim scenarijem je dojam veće rezultatske neizvjesnosti i skuplje „cijene vlastite kože“.

Nuspojava takvih okolnosti vjerojatno bi bio i malo veći respekt prema ostvarenom rezultatu, jer slušajući i čitajući neke komentare stekao sam dojam kao da je Hrvatska podbacila u Buenos Airesu propustivši veliku priliku za polufinale. Istina je, jasno, potpuno drugačija, jer rasplet trećeg međusobnog okršaja Argentine i Hrvatske samo je realan odnos snaga našeg i njihovog tenisa danas.

U tom kontekstu ništa ne bi promijenila ni eventualna odluka Željka Krajana da u dublu umjesto Čilića (koji je dan prije na terenu protiv Nalbandiana proveo više od pet sati) zaigraju Zovko ili Veić.

Krajan je, naprotiv, napravio jedinu logičnu stvar. I prije meča bilo je jasno da Hrvatska mnogo veće šanse za pobjedu ima u susretu parova nego u dvoboju prvih igrača (Del PotroČilić), što se je sasvim jasno vidjelo i po rezultatu oba meča. Bez Čilića, Hrvatska u dublu ne bi imala realne šanse, a da je naš prvi igrač protiv Del Potra bio odmorniji vjerojatno bi ostavio bolji dojam, ali krajnji ishod bio bi, nažalost, isti. Upravo zbog igre parova šteta je što reprezentaciji nije mogao pomoći Dodig, jer s igračem više u rotaciji uvijek je lakše riješiti problem iscrpljujućih singlova.

Nakon poraza u Buenos Airesu podvlači se crta pod još jednu sezonu hrvatske Davis cup reprezentacije. Uspješnu sezonu, jer Hrvatska je ostvarila temeljan cilj – kontinuitet u svjetskoj skupini i sljedeće godine.

U periodu od 2002. do 2013. Hrvatska tek jednu, jedinu godinu nije bila dio svjetske skupine. Izvan elite bili smo samo 2008., nakon što su kvalifikacijski meč protiv Britanaca u Wimbledonu zbog zdravstvenih problema morali otkazati i Ljubičić i Ančić, a Karlović tada još bio izvan reprezentacije. Od 2002. dio svjetske skupine bile su 32 reprezentacije sa svih šest kontinenata (još jedan dokaz globalne rasprostranjenosti tenisa), a elitni status svih 11 sezona uspjele su zadržati samo teniske velesile poput Francuske, Španjolske, SAD-a, Rusije, Argentine i Švedske. Hrvatska i Češka odmah su do, sa samo jednim „kiksom“.

Nadalje, šest je reprezentacija osvajalo Davis cup u tom periodu. Velikani poput Španjolske, SAD-a, Rusije i Australije, te Hrvatska i Srbija. Jedna Argentina još uvijek je u čekaonici i mašta o premijernoj 'salatari'. Nakon četiri izgubljena finala.

Naravno, toliki kontinuitet znači i, nogometnim rječnikom rečeno, uspješno odrađenu smjenu generacija. 2002. protiv Nijemaca u Zagrebu vođa momčadi (s dvije pobjede u singlu i trećom u paru) još je bio Goran Ivanišević. U njegove cipele uskoro je morao uskočiti Ivan Ljubičić, a kad se Ljubi priključio i Mario Ančić stvorena je momčad koja je početkom prosinca 2005. u Bratislavi ostvarila trijumf svih trijumfa i Hrvatsku upisala na vječnu listu osvajača Davis cupa. Kao najmanju državu kojoj je to uspjelo.

Nažalost, Marijevi problemi sa zdravljem odnijeli su priliku da još barem jednom dođemo do velikog finala. Meč s Argentinom u Zagrebu 2006. (također u četvrtfinalu) bio je eklatantan primjer. Ljubičić je tada igrao u životnoj formi, Ančić krupnim koracima grabio prema „top 10“ društvu, ali uklještenje leđnog živca dva dana prije meča onemogućilo ga je u suprotstavljanju Nalbandianu i prijateljima.

Gaučosi su tako slavili s 3:2 (Ljubičić dobio oba singla, a u odlučujućem meču Chela tijesno pobijedio Tuksara), a i sami argentinski novinari nakon plasmana u polufinale priznali su kako bi za njihovu reprezentaciju, u slučaju Ančićevog nastupa, gostovanje u Zagrebu bilo nemoguća misija.
Godinu dana kasnije Mario je obolio od mononukleoze i jedna velika karijera počela je, nažalost, polako ići prema preranom završetku.

Upravo protiv Argentine u Zagrebu u reprezentaciji je debitirao Marin Čilić, a 2008. vratio se i Ivo Karlović. Dvojac iz Buenos Airesa plus Ivan Dodig hrvatski su aduti za (blisku) budućnost.

U 23-godišnjem Čiliću i četiri godine starijem Dodigu Hrvatska ima dovoljno kvalitete da i u narednih četiri, pet godina bude dio svjetske skupine (a, ovisno o okolnostima, ponekad i više od toga), a i Karlović, iako s 33 na leđima, reprezentaciji još uvijek može mnogo dati.

S Hrvatskom bi se mnogi u teniskom svijetu rado mijenjali, mi pak samo s rijetkima...

Nastavi čitati