To je dostojan oproštaj u Wimbledonu. Mitskom mjestu s kojeg je 9. srpnja 2001. u svijet otišla jedna od najljepših sportskih bajki ikada ispričanih, a kojem se Goran zbog kroničnih problema s ramenom u 2002. i 2003. nije mogao vratiti. Pokrpani velikan odlučio si je pružiti još jednu šansu. Bacio se na trening i krenuo na posljednje putovanje zelenim labirintom All England Cluba.
Tri vijesti o kojima se priča
Wimbledonu se vratio na istom mjestu s kojeg je tri godine ranije otišao u legendu. Centralni teren i meč protiv Mihaila Južnog. Idealna kulisa za kraj, posljednji pozdrav s publikom koja ga je godinama tretirala kao svog, pa i te 2001. njegov „wild card“ naslov proslavila kao da ga je osvojio netko rođen na potezu od Liverpoola do Londona. Malo mu je tko davao šanse za išta više od „časnog poraza“, ali on se nije obazirao. Opušten i rasterećen želio je još samo jednom zagaziti svetu travu i mirno otići u mirovinu.
Prema očekivanjima teniskog svijeta, meč s Južnim završen je u tri laka seta. No, umjesto oproštaja umornog velikana na programu je bila poduka momku koji dolazi. Nakon temperamentnog Rusa, Goran je, na nekom od vanjskih terena, u pet setova riješio i Filippa Volandrija i potom se vratio na centralni teren. Tamo ga je čekao njegov nasljednik na vimbldonskom tronu, čovjek na vrhuncu moći – Lleyton Hewitt.
Australcu je pripala čast da Gorana Ivaniševića otprati u tenisku povijest, a najvećem hrvatskom tenisaču svih vremena privilegij da posljednji meč karijere odigra na kultnom mjestu iste te povijesti.
Sedam i pol godina kasnije ozljedama načet i izmoren australski veteran Lleyton Hewitt stigao je u Melbourne Park s tek jednom željom u jeseni velike karijere. Biti spreman za još jedan, možda i posljednji, nastup na Australian Openu.
Ozljede koje su ga posljednjih godina pogađale kao crnogorski vaterpolisti mrežu nemotiviranog srpskog vratara u Eindhovenu (mali odmak od tenisa, ali rane su svježe) ostavile su velike dvojbe. Sportski ponos Australije priznao je kako mu je jedina želja biti fizički spreman za meč protiv Stebea u prvom kolu i potom „zajahao pobjednički val“ koji ga je, poput Ivaniševića u ljeto 2004., odveo dalje nego što se usudio i maštati.
Čovjek čije bi ime komotno mogla nositi „jedinica za borbenost“ u teniskom svijetu, nakon njemačkog kralja Challengera, izbacio je i velikog rivala iz slavne prošlosti Andya Roddicka, te novopečenu crnogorsku zvijezdu s kanadskom adresom Milosa Raonica. Hewitt je, usprkos svih prognoza, preživio prvi tjedan i s naslovnica australskih medija izgurao tinejdžersku senzaciju Bernarda Tomica.
U vrijeme dok je bio na vrhuncu moći Lleyton Hewitt, najiskrenije, nije bio moj favorit. Arogantni stav na terenu, začinjen prečesto iritantnim uzvikom „c'mon“, toliko je odudarao od opuštenosti i profinjenosti drugog heroja nacije Patricka Raftera. A da se ne radi tek o subjektivnom dojmu zluradog hrvatskog novinara govore i brojne ljestvice popularnosti na prijelazu stoljeća u Australiji. Stariji i pristojniji Rafter Australcima je bio nemjerljivo draži od mlađeg i „nabrijanijeg“ Hewitta.
No, s protokom vremena mnogi se „divlji klinci“ pretvaraju u simpatične veterane, pa sam tako i ja Lleytona Hewitta počeo doživljavati na sličan način. Uostalom, ako me je povratak Michaela Schumachera u formulu 1 uspio razveseliti i čak izazvati simpatiju prema najbržem Nijemcu, onda valjda i za ekipu poput Balotellija ima nade da će jednog dana, u slučaju feniksovskog uskrsnuća u poznim sportskim godinama, barem nakratko zadobiti moju navijačku podršku.
No, bez obzira na tri pobjede u prvom tjednu Australian Openu ni na kraj pameti nije mi bilo pisati o Lleytonu Hewittu i njegovu veliku „come back-u“. Dok sam gledao prijenos njegova meča s Novakom Đokovićem razmišljao sam na što staviti naglasak u osvrtu na prvi tjedan Aussie Opena. Branitelj naslova i prvi igrač svijeta na Rod Laver Areni lako se je obračunavao s posljednjom australskom nadom, a ja sam razmišljao o onome što su u dosadašnjim mečevima pokazali Đoković, Nadal, Federer i Murray.
Povremeno sam prebacivao i na vaterpolo, a onda je krenulo. Čovjek koji će za mjesec dana navršiti 31 godinu i koji se posljednjih sezona više udomaćio u liječničkim ordinacijama nego svlačionicama najpoznatijih teniskih klubova, kreirao je veličanstveni povratak protiv novog teniskog kralja.
Kao da je na izmjeni strana umjesto nekog energetskog pića popio eliksir mladosti i vratio se u vrijeme kada je kao „bahati dječak“ s Peteom Samprasom brisao teren u finalu US Opena i bio na poziciji na kojoj je danas Đoković.
Hewitt je dobio treći set, pa hrabrom i odlučnom igrom – koja je bila i ostala „trademark“ njegove karijere – Đokovića nastavio mučiti i u četvrtom. Iako je i njemu i nama pred tv ekranima bilo jasno da ovaj meč mora završiti kao što je onomad završio oproštajni vimbldonski meč Gorana Ivaniševića (dakle, porazom legende), bio je istinski gušt gledati kako se jedan veliki šampion na odlasku odbija predati čovjeku pred kojim većina, kao nekad pred američkim NBA zvijezdama, još u svlačionici „skida gaće“.
Lleyton Hewitt na kraju je izgubio meč, ali i zaradio istinsko divljenje svih iskrenih teniskih zaljubljenika. Neki sam dan po tko-zna-koji-put pogledao „Hrabro srce“ i dok sam u četvrtom setu gledao Hewitta kako odbija potpisati predaju Đokoviću, fanatičnost i iskra u njegovu pogledu definitivno su me podsjetili na Williama Wallacea. I Gorana Ivaniševića.
