Kolega je zastao, iznenađen mojom navodnom nezainteresiranošću za prvi Čilićev finale u 2012. Nisam, naravno, bio nezainteresiran, baš naprotiv, ali da sam smatrao kako ishod finala s Kohlschreiberom neće dramatično promijeniti perspektivu najboljeg hrvatskog tenisača u nastavku sezone, to je točno.
Tri vijesti o kojima se priča
„Svaka čast na finalu, ali München je ipak jedan mali turnir. Čiliću za promjenu kursa treba pošteni rezultat na velikim turnirima“, rekao sam kolegi i uskoro se okrenuo prijenosu meča iz nogometnog grada.
Nisam se, nažalost, pokazao kao vješt prognozer, jer je Čilić pao u dva seta i ostao na čekanju za prvi turnir na zemlji. Ali, Marinove težnje da se vrati u elitno društvo desetorice najboljih tenisača svijeta ne bi bile ništa lakše ostvarive ni da je „skinuo“ Kohlschreibera.
Glavni Čilićev problem već (pre)dugo su loši rezultati na velikim turnirima i, u paketu s tim, očit manjak samopouzdanja u mečevima s tenisačima top klase (kojoj po talentu i mogućnostima neupitno pripada i naš prvi reket).
Dok se to ne promijeni njegova karijera i dalje će se „ljuljuškati“ u prosječnosti. Za njegove standarde.
Jer, pustimo priče tipa „u čemu su Hrvati još 22. na svijetu“!? Ako si potencijal za top 10 (a, neki kažu i više od toga), onda je 22. mjesto nedovoljno dobro.
Uostalom, Marin je 22. bio još krajem ljeta 2008. Gotovo cijeli olimpijski ciklus da bi ostao na istom mjestu!? Nešto tu ne štima.
Ok, ove sezone nesumnjivo ga je usporila i ozljeda, zbog koje je propustio prva dva mjeseca, ali neki mečevi (poput Berdycha u Monte Carlu) jasno su pokazali da Čilić i dalje pati od „dječjih bolesti“.
Još uvijek nisam shvatio kako čovjek koji gubi 5:1 u prvom setu (Čilić), pa protivniku (Berdych) dva puta oduzme servis u situaciji kada je suočen s 40:0 (dva puta tri vezane set lopte) i povede 6:5, do kraja meča uspije dobiti još samo jedan gem!? Kao što sam rekao, nešto tu ne štima.
Dojam koji se ne može izbjeći prilikom slušanja ili čitanja Marinovih intervjua jest kako naš najbolji tenisač i nije pretjerano samokritičan tip. U porazima će rijetko vidjeti razlog za „čupanje kose“ ili pošteno razbijanje reketa, a nakon nekih, bez uvrede, tek „običnih“ pobjeda (npr. veteran Haas u Münchenu) spreman je zaključiti kako se „dugo nije ovako osjećao, te nikad nije bolje servirao“. Dan kasnije upravo je loš servis bio jedan od glavnih uzroka poraza u finalu.
Marinov pozitivan osjećaj na terenu i vjera u povratak na stare pozicije odlična je vijest za sve njegove navijače i teniske fanove u Hrvatskoj. Ali, da bi taj osjećaj dobio na težini Čilić mora proigrati na velikim turnirima. Sve ostalo je priča bez pokrića.
Jedan podatak dovoljno će reći o tome. Od početka 2010. na grand slamovima i turnirima iz masters serije Marin Čilić ostvario je skor od 30 pobjeda i 29 poraza. Poražavajuće.
Svih šest osvojenih mu turnira pripadaju najnižoj kategoriji „250“, a od 12 odigranih finala u karijeri samo su dva bila iz serije „500“ (Peking 2009. i 2011.).
Čilićev uspon može krenuti tek kad se stvari promjene na tom polju.
I stoga, palac gore za prvi finale u godini, ali München je samo predigra za Madrid i Rim...
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite DNEVNIK.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
