Tenis
SPORTOVI
Tenis
Piše Saša Lugonjić

Velikan čiji je životni put zasjenio njegove veličanstvene sportske rezultate

Kraj 80-ih godina prošlog stoljeća pamtim kao životno razdoblje u kojem sam se navukao na tenis.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Prva sjećanja vezana su mi uz tri uzastopna vimbldonska finala Beckera i Edberga, te polufinalne nastupe jugoslavenske Davis Cup reprezentacije protiv Njemačke i Švedske u kojima me je svojom pojavom, temperamentom i stilom igre zauvijek kupio jedan ljevoruki genijalac iz Splita.

Paralelno s otkrivanjem brojnih detalja te čarobne igre i njezinih glavnih protagonista tog vremena, volio sam odlutati i u prošlost i upoznati se s legendama koje su slavu tenisa pronosile još u godinama u kojima nisam bio ni rođen ili mi se interes za televizijskim sadržajem vrtio u trokutu Gustav – Mickey – Tom & Jerry. Iako je to bilo razdoblje u kojem se do informacija (posebno onih iz sportske povijesti) dolazilo mnogo teže nego danas, dio mog svijeta vrlo brzo su postala imena poput Björna Borga, Jimmyja Connorsa, Billie Jean King, Roda Lavera, Chris Evert… No, ne i junak ovog teksta. S njegovom pričom upoznat ću se tek koju godinu kasnije.

Arthur Ashe bio je veličanstveni sportaš, trostruki osvajač Grand Slam turnira, pobjednik Davis Cupa, vlasnik karijere koja vodi u samo jednom smjeru. Prema samom Olimpu veličine, Hall of Fameu…

No, Arthur Ashe bio je još nešto. Sportska legenda čiji je životni put i ostavština zasjenila njegove veličanstvene sportske rezultate. A, tek kada se zapitate koliko se velikih sportaša time može pohvaliti shvatit ćete koliko je to zapravo veliko.

Asheovi počeci

Jedini tamnoputi osvajač Wimbledona, US Opena i Australian Opena rođen je 1943. u Richmondu, u državi Virginiji. S nepunih sedam godina ostao je bez majke, te je otac sam podizao Arthura i pet godina mlađeg brata. Nedugo nakon majčine smrti mršavi dječak pojavio se na teniskim terenima u Brookfield Parku, dijelu grada u kojem je odrastao, i počeo igrati. Ocu se sviđalo da se zbog sitnije konstitucije bavi tenisom, a ne američkim nogometom, a vrlo brzo svidjelo se i mladom Asheu.

Njegov talent brzo je uočio student sveučilišta Virginia Union i teniski trener Ron Charity, koji ga je preporučio Robertu Walteru Johnsonu, velikom treneru koji je do naslova na Wimbledonu vodio Altheu Gibson, te bio osnivač juniorskog razvojnog programa u američkom teniskom savezu. Ashe je punih sedam godina radio s Johnsonom u njegovu ljetnom kampu.

Vrijeme Asheovih početaka bilo je vrijeme velike rasne segregacije u SAD-u, pa je jednom od najtalentiranijih američkih tenisača bilo onemogućeno koristiti određene terene, a uobičajena stvar tog razdoblja bila je i nemogućnost boravka u hotelima u kojima su odsjedali bijelci. Asheov prijatelj i kasniji menadžer Donald Dell priznao je kako su se nakon odigranih turnira često znali i po deset sati voziti prema kući, jer Dellov otac nije želio da stanu u hotelima u kojima bi Arthur mogao imati problema.

Kako u rodnom Richmondu nije mogao koristiti terene u dvorani, 17-ogodišnji Ashe je 1960. godine preselio u St. Louis. Tu je bez problema nastavio svoj razvojni put koji ga je tri godine kasnije doveo i do Davis Cup reprezentacije SAD-a, te mu omogućio tenisku stipendiju za sveučilište UCLA.

Studentske godine bile su uspješne i s obrazovne i sa sportske strane. 1965. osvojio je naslov američkog sveučilišnog prvaka i u singlu i u dublu, a godinu dana kasnije je i diplomirao (zbog čega će uvijek naglašavati važnost obrazovanja za tamnoputu djecu, govoreći kako je to mnogo važnije od sporta, jer „koliko je uspješnih sportaša, a koliko odvjetnika ili liječnika“?).

Svjetska teniska marka

U to vrijeme Arthur Ashe već je bio svjetska teniska marka, jer dvije godine zaredom igrao je finala Australian Opena (gubio od Roya Emersona, čovjeka koji je poput Đokovića rekordnih šest puta osvajao Melbourne).

No, iako je te 1967. Ashe već bio etablirana teniska zvijezda, lako se je moglo dogoditi da njegova karijera, pa i život, odu sasvim drugim smjerom. Naime, nakon diplome 1966. 23-ogodišnji Arthur bio je obvezan odraditi dvogodišnji angažman u vojnim snagama, jer su mu zahvaljujući vojnom ROTC programu bili pokriveni svi troškovi studiranja. Ashe je uskoro završio na West Pointu gdje je, uz uredski posao, vodio teniski program prestižne vojne akademije, te je mogao normalno trenirati i nastaviti graditi tenisku karijeru.

No, 1967. Ashe je dobio poziv za služenje u Vijetnamu. Jedina mogućnost da izbjegne odlazak u rat bila je da njegovo mjesto zauzme brat. Naime, američke vlasti nisu dopuštale da dvojica braće istovremeno budu na frontu jugoistočne Azije.

19-godišnji Johnnie Ashe, koji je upravo završio jednogodišnju misiju u Vijetnamu, otišao je do svog zapovjednika i rekao kako se želi vratiti i umjesto svog brata odslužiti još godinu dana na prvoj crti. Johnniev potez značajno je utjecao na tenisku povijest, a mnogo godina kasnije mlađi Ashe priznat će da nikada nije smatrao da je učinio nešto posebno. Jednostavno je mislio da Arthur ne treba ići u rat, jer je mnogo važnije stvari trebao napraviti kod kuće.

A, te stvari stigle su vrlo brzo…

1968. godine grand slam turniri otvorili su svoja vrata i profesionalcima, tako da su svi najbolji tenisači svijeta ponovno bili u mogućnosti boriti se za najveće trofeje u teniskom svijetu. Vodeća teniska zvijezda tog vremena Rod Laver Ashea je zaustavio u polufinalu Wimbledona, no dva mjeseca kasnije na US Openu 25-ogodišnji Amerikanac otišao je do kraja na domaćem terenu i postao prvi tamnoputi tenisač koji je osvojio grand slam naslov. Asheova pobjeda bila je mnogo više od običnog sportskog podviga.

Vrhunac rasnih napetosti u Americi

Te 1968. rasne napetosti u Americi bile su na vrhuncu. Ubijen je Martin Luther King, američki sprinteri Tommie Smith i John Carlos prilikom intoniranja američke himne na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju visoko u zrak podigli su stisnute šake u crnim rukavicama (po uzoru na Crne pantere) i izazvali zgražanje i osudu američke javnosti (zanimljivo, 2008. njih dvojica dobili su nagradu za hrabrost koja nosi ime Arthura Ashea), pa je prvi, povijesni trijumf tamnoputog tenisača na najprestižnijem teniskom turniru u SAD-u imao jednako važnu društvenu koliko i sportsku važnost.

Za razliku od ostalih popularnih sportova, tenis se je oduvijek smatrao sportom bijelaca, te je pojava velikog šampiona crne boje kože imala mnogo veći utjecaj nego što je to u američkom nogometu, bejzbolu ili košarci.

Iako su Asheov uspjeh nakon toga pokušali i politički iskoristiti, on na to nije pristao. Iako je bio podvrgnut velikim pritiscima da odbije odigrati meč protiv najboljeg južnoafričkog tenisača Cliffa Drysdalea, Ashe je izašao na teren i pobijedio. Njegova način borbe za bolji status crnaca u SAD-u bio je suprotan onome koji su izabrali Smith i Carlos. Veliki tenisač smatrao je da najviše može učiniti preko teniskog terena, a njegova želja bila je da postane „teniski Jackie Robinson“ (Jackie Robinson bio je prvi tamnoputi bejzbolaš koji je zaigrao u MLB ligi).

Ashe koji je bio blizak prijatelj Nelsona Mandele godinama je tražio vizu za nastup u Južnoj Africi. Nakon upornog odbijanja, zbog čega je zazivao američke sankcije prema Južnoj Africi i njihovo isključenje iz međunarodne teniske federacije, 1973. južnoafričke vlasti Asheu su konačno izdale vizu. Jedan od najboljih svjetskih tenisača postao je tako prvi tamnoputi sportaš kojem je odobrena viza za nastup u zemlji u kojoj se provodila politika apartheida.

No, Asheov odlazak u Johannesburg izazvao je oprečne reakcije. Dok je on sam otišao na jug crnog kontinenta kako bi tamošnjem stanovništvu poslao poruku kako crnci i u sportu kojim od početaka vladaju bijelci mogu biti potpuno ravnopravni njima, te vjerovao kako bi svijet mogao izvršiti pritisak na južnoafričku vlast da ublaži politiku apartheida, njegovi kritičari smatrali su da je Ashe svojim posjetom i nastupom u Južnoj Africi dao zapravo legitimitet tamošnjoj vlasti.

Velika teniska zvijezda, kojoj je jedan južnoafrički dječak tada rekao kako je on „prvi slobodni crnac kojeg je u životu vidio“, nekoliko godina kasnije priznao je da je pogriješio što je tada otišao u zemlju u kojoj su se na najbrutalniji način kršila osnovna ljudska prava većinskog, crnačkog stanovništva.

Svijet oko sebe činio boljim mjestom

Na primjeru odlaska u Južnu Afriku savršeno se mogu shvatiti riječi Chris Evert koja je jednom prilikom izjavila kako bi Ashe, baš kao i Billie Jean King, sigurno osvojio mnogo više trofeja da mu je fokus bio isključivo na tenisu. No, to nikada nije bio njihov izbor. Ulogu sportskih zvijezda, čiji glas dopire mnogo dalje od samih teniskih arena, i Billie Jean King i Arthur Ashe iskoristili su kako bi svijet oko sebe učinili boljim mjestom. Pa, stoga nikako ne čudi što teniski centar u Flushing Meadowsu na kojem se igra US Open nosi njezino, a glavni stadion tog prekrasnog kompleksa njegovo ime (iako su SAD i u muškoj i u ženskoj konkurenciji imale trofejnije tenisače).

Ipak, trenutak u kojem je Ashe sav svoj fokus i koncentraciju usmjerio isključivo prema terenu bilo je ljeto 1975. Tada već s 32 godine na leđima junak naše priče došao je u London, pokušati u Wimbledonu ostvariti ono što je prije toga uspio na US Openu i Australian Openu. U All England Clubu dva puta je igrao polufinale, no kako je od tih rezultata prošlo šest, odnosno sedam godina malo je tko očekivao da bi Ashe mogao dobiti priliku ugravirati svoje ime na najcijenjeniji pehar u teniskom svijetu.

No, nakon što je 19-godišnjeg Šveđanina Björna Borga zaustavio u četvrtfinalu (i nanio mu posljednji poraz na vimbldonskoj travi prije čudesne serije od pet uzastopnih naslova), a potom u pet setova izbacio legendarnog Australca Tonyja Rochea, Ashe je došao korak do teniskog svetog grala.

Jedini problem bio je što ga je u finalu čekao branitelj naslova Jimmy Connors. Čovjek koji na putu do finala nije izgubio niti set, te nikada u karijeri nije izgubio od Ashea. Do tog dana.

Arthur Ashe u nadahnutom je nastupu slavio sa 6:1, 6:1, 5:7, 6:4 i postao prvi tamnoputi tenisač koji je osvojio Wimbledon. Ova vijest imala je veliki odjek u SAD-u, te su kasnije mnogi govorili da je to bio jedan od onih događaja za koje „svi znaju gdje su bili kad se dogodio“. Chris Evert u jednom se intervjuu prisjetila da je bila u avionu, te je pilot na oduševljenje cijelog zrakoplova preko razglasa objavio vijest da je Arthur Ashe pobjednik Wimbledona.

Asheov oproštaj od aktivnog igranja uslijedio je 1980., a i nakon toga ostao je vezan uz sport koji ga je proslavio diljem svijeta. Četiri godine bio je izbornik američke Davis Cup reprezentacije, te radio kao stručni sukomentator za više medija.

No, Asheov fokus i dalje je sezao mnogo dalje od samog tenisa. Neumorni borac za ljudska prava redovito je ukazivao na nepravdu koja se je događala u svijetu. Bilo da je riječ o prosvjedima protiv politike apartheida u Južnoj Africi, tretmana Bushove administracije prema haićanskim izbjeglicama ili nečem trećem Ashe je bio tamo. U nekoliko navrata i uhićen radi mirnog prosvjeda.

Ipak, borba i aktivizam koji su najviše utjecali na naslijeđe Arthura Ashea oni su za prava osoba zaraženih AIDS-om. Veliki Amerikanac virusom HIV-a zaražen je u vrijeme kada se AIDS smatrao isključivo bolešću homoseksualaca i kada je vladala stravična stigma prema svim oboljelima.

Arthur Ashe zaražen je transfuzijom krvi prilikom operacije srca 1983., a za to je saznao tek pet godina kasnije kada se podvrgnuo operaciji mozga. Do 1992. Ashe i njegova obitelj s viješću o njegovoj bolesti nisu izlazili u javnost, no kada je ona došla do dnevnika „USA Today“ koji je počeo istraživati slučaj Ashe je odlučio sve objaviti. Zabrinut da priča ne izađe u javnost putem novina, slavni tenisač je 8. travnja 1992. sazvao konferenciju za medije i objavio da boluje od AIDS-a.

Od tog trenutka borio se kako bi među običnim ljudima podigao svijest o AIDS-u, te osnovao fondaciju za borbu protiv bolesti koja je u to vrijeme za većinu društva još uvijek bila izvor velikih predrasuda.

1. prosinca 1992., na svjetski dan borbe protiv AIDS-a, Arthur Ashe održao je i govor u zgradi Ujedinjenih naroda, a posljednji javni nastup imao je na Connecticut Forumu dva mjeseca kasnije.

49-ogodišnja legenda dobila je poziv da sudjeluje na panelu o AIDS-u, no kako mu zdravstveno stanje nije dopuštalo da se pojavi na licu mjesta, Ashe je 4. veljače 1993. u svom domu snimio video poruku koja je puštena na samom forumu dva dana kasnije. Na današnji dan prije 23 godine.

Nakon što je video s Asheovom porukom emitiran, domaćin foruma sa suzama u očima priopćio je da je upravo došla vijest kako je Arthur Ashe preminuo.

20. lipnja iste godine američki predsjednik Bill Clinton posthumno ga je odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode, najvećim civilnim odlikovanjem u SAD-u. 1996. u rodnom Richmondu otkriven mu je spomenik u aveniji Monument, mjestu gdje se nalaze biste najzaslužnijih osoba američke povijesti, a godinu dana kasnije njegovim je imenom nazvan novootvoreni središnji teren Flushing Meadowsa, mjesta održavanja US Opena.

Najveći teniski stadion na svijetu (kapaciteta 22 547 mjesta) otvorila je Whitney Houston pjesmom „One moment in time“.

Iako, život Arthura Ashea bio je mnogo više od jednog trenutka u vremenu. Ovaj velikan teniske povijesti obilježio je mnoge trenutke u različitim vremenima…

Nastavi čitati