Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
rusi zamjerili hrvatskoj?

Kad član stožera izgubi glavu: Harakiri na hrvatski način, molitva za Vatrene kod ruskog Patrijarha

U velebnoj Moskvi dočekalo nas je prohladno vrijeme, kiša i visoke cijene...

Domagoj Vida slavi protiv Rusije (Foto: AFP) (Foto: Afp)

Galerija

Putovanje iz sparnog Sočiju u puno hladniju Moskvu protegnulo se na 15 sati. Bila je to prava putešestvija. Nakon tri i pol tjedna u Rusiji, prvi put nam se dogodilo ono što su nam neki poznavatelji ruskih zrakoplovnih linija prije odlaska predvidjeli.

Do prekjučer je sve dobro funkcioniralo, nije bilo većeg kašnjenja, a ni problema sa zrakoplovima. U Sočiju su se stvari zakomplicirale. Kao i svi južnjaci, i na ruskom jugu su, čini se, malo su opušteniji nego na sjeveru, iako ni tamo nisu baš napeti. Daleko od toga.

Luda jurnjava uslijedila je odmah nakon završetka utakmice s Rusijom. Budući da je bio produžetak i jedanaesterci, sve je kasnilo. Iz press-dvorane izašli smo oko 1, a let smo imali u 4 sata. Na prvu, izgleda sasvim dovoljno vremena, no problem je tu tome što je područje oko stadiona zatvoreno za promet, pa smo morali pješačiti 2,5 kilometra s opremom po teškoj sparini.

Tko će vidjeti finale, Hrvatska ili Engleska?

Razgovarali s brazilskim sucem Riccijem

A kada dođete do hotela, pokupite stvari i mislite da ste na konju, sudarite se s ruskom južnjačkom opuštenosti. Nekoliko sati prije utakmice naručili smo taksi s recepcije vrlo dobrog hotela, u njemu je odsjeo i dio FIFA-ine delegcije, čak i suci utakmice na čelu s glavnim sucem, Brazilcem Sandrom Riccijem, kojeg smo vidjeli u lobiju hotelu i malo s njim popričali.

„Hvala na čestitkama, mislim da je bilo dobro“, skromno je odgovorio Brazilac kolegi Saši Lugonjiću, koji je mu izrazio pohvale za doista dobro i korektno suđenje, pogotovo u kontekstu situacije da je ipak sudio domaćinu turnira i neki su se u Hrvatskoj možda pribojavali da će podleći atmosferi.

I dok smo mi tako neobvezno ćaskali obliveni znojem i ispijali litrenku vode, čekanje taksija pretvorilo se u iščekivanje Godota. Deset minuta pretvorilo se u sat i pol, a od unaprijed naručenog taksija ni traga ni glasa. Dobro, nije panika, imamo još vremena, idemo naručiti novi.

„Stiže za deset minuta“, opet je uvjerljivo odgovorila recepcionarka.

Prošlo je novih pola sata, taksija opet nema. Sada je već postalo ozbiljno, a i naši živci bili su na izmaku snaga, već su pregorjeli na tribinama Olimpijskog stadiona. Naravno da smo taksije unaprijed platili na recepciji, ako ste pomislili da nismo, ali malo to znači. Recepcionarka je pokušala dobiti taksistu da vidi u kojoj je fazi, zvala je i dispečera, žurno je okretala brojeve, no doznala ništa nije. Nitko se ne javlja i očito ih nije previše briga.

Taksija nema, novac, jasno, ne vraćaju, a mi više ne možemo čekati. Istrčali smo na cestu i mahali rukama prema svakom nadolazećem automobilu. Poslužila nas je sreća da je naišao taksi koji je tko zna gdje i po koga išao. Vidio je da smo u žurbi i da može iskoristiti priliku. U takvim situacijama ne pita se za cijenu. Vjerojatno su sličnu stvar napravili i taksisti koje smo mi naručili.

Let kasnio osam sati, Rusi znaju kako "fintirati" putnike

Sreća je što zrakoplovna luka nije predaleko od našeg hotela i što je prometna gužva bila podnošljiva, pa smo ipak stigli na vrijeme da prođemo osiguranje, čekiramo se i platimo „ekstra kilograme“ na prtljagu. Međutim, na kraju je ispalo da smo se džabe žurili.

Pilot je sat vremena pokušavao pokrenuti zrakoplov koji izgleda da je izašao iz Grunfove radionice. Stalno je nešto krčilo, strugalo, poput zvuka koji se čuje kada promašite brzinu u automobilu.
„Odgađamo let na tri sata zbog malih poteškoća“, milozvučno se javio pilot s obavijesti koja je možete misliti kako razdragala umorne putnike.

Putujemo već desetljećima i bilo nam je sasvim jasno da su tri sata odgode priče za malu djecu i lakovjerne. Uvijek je tako, i na Zapadu zrakoplovne kompanije fintiraju sa satnicom odgode da ne bi putnici poludjeli i slučajno tražili nadoknadu. Ovako im kažete tri sata, pa neće previše gruntati, a kada shvate da je otišlo na sedam sati, već je kasno da se žale.

Ipak, u svakoj sreći jedna nesreća, pa i obratno. Naime, moglo je biti dosta gore da smo ipak poletjeli. Za Moskvu smo otišli sa sedam-osam sati zakašnjenja, ali s novim, puno komfornijim zrakoplovom. Neispavani i umorni na kraju smo ipak stigli na večernju press-konferenciju Zlatka Dalića, koja je održana u sportskom kompleksu Olimpijskog stadiona Lužnjiki, koji je u potpunosti obnovljen za Svjetsko prvenstvo i više nema atletsku stazu.

Jedino što je ostalo isto jest fasada stadiona koja je sačuvana i smatra se kulturnim dobrom. O kolikom se kompleksu radi najbolje govori podatak da novinare od jedne do druge točke prevoze kombijima. Kažu domaćini da u kompleksu istovremeno može trenirati 500 sportaša iz različitih sportova, a da se ne osjeća gužva i da svatko ima maksimalne uvjete za rad.

Moskva - svjetska metropola! Sve je uređeno i ulizano

Moskva je drugi svijet u odnosu na ruske gradove koje smo dosad posjetili. Svjetska metropola kakvih nema previše. Za razliku od, primjerice, Nižnjeg Novgoroda, u Moskvi je sve uređeno i ulizano, čak i daleka periferija. Nižnji ima svoj šarm, lijep je, ali čim izađete iz nešto šireg centra vidjet ćete neuređene javne površine, korov i travu izraslu i do dva metara, loše ceste, pa i blatom i zemljom zakrečene staze, trošne kuće obrasle u raslinje, slabu rasvjetu... Toga u Moskvi nema, zasad barem nismo vidjeli. Moskva je velika, lijepa, luksuzna, ali i cijene su takve. Nije baš idealna za prosječni hrvatski džep.

Smješteni smo u trećem gradskom prstenu, u hotelu koji je 80-ih jamačno bio izrazito šik, krajnji krik mode. Dovezao nas je taksist Ukrajinac, kozak iz Zaporžja, kako se sam predstavio.

„Dakle, potomak Tarasa Buljbe“, uzvratili smo i razvukli mu osmjeh na lice.

„I Gogolj je zapravo Ukrajinac, iako ga se najčešće svrstava u rusku književnost“, nastavili smo.

„Da, da, da...“, potvrdnu je klimao glavom i širio ruke dajući do znanja da shvaća što pričamo.

"Video-seansa" izazvala nemir i okreće Ruse protiv Vatrenih do kraja turnira?

Ne znamo kakvo je točno mišljenje imao o Vidinoj i Vukojevićevoj „video-seansi“, samo se smijao kada smo ga upitali, ali lako je zaključiti da je veseli dvojac izazvao velike probleme HNS-ovoj službi za odnose s javnošću.

Taman kada se učini da nema problema, da cvatu samo ruže i mirišu jorgovani, u krugu hrvatske reprezentacije, kao po nekom nepisanom pravilu, netko napravi harakiri na hrvatski način, i to baš ničim izazvan. Nekad čovjek pomisli da netko sa strane sjedi i razbija glavu kako da našteti reprezentaciji.

Posljednji slučaj možda je u opsegu nepromišljenosti čak nadmašio neke prethodne, a to nije baš lako. Ovaj put, naime, sudjelovao je, u ne znamo kako da to nazovemo a da ostanemo pristojni, i član stožera, koji bi po logici stvari trebao biti glas razuma, a ne poticatelj i sudionik. Na rampi nas je dočekao portir sa duhovitim i pomalo zajedljiv komentarom.

Pitanja ruskih novinara na press-konferenciji sugeriraju da Rusima cijela priča nije baš sjela, najblaže rečeno. Nadajmo se da to neće u bitnom utjecati na rusko javno mnijenje koje je dosad bilo sklono Hrvatskoj, čak i nakon poraza njihove reprezentacije. Hrvatska je u Rusiji imala puno navijača, logično je bilo očekivati da će Rusi u znatnom većem broju biti uz hrvatsku reprezentaciju, nego uz englesku. Vidjet ćemo hoće li se situacija promijeniti.

Domagoj Vida (Foto: AFP)
Domagoj Vida (Foto: AFP) (Foto: Afp)

Na ulazu u hotel dočekale su nas ikone, a na pročelju foajea velika slika patrijarha Kirila. Osvrnuli smo se i zamijetili mali Kremlj, tri crkve, nekoliko zgrada i prekrasan park u sredini. Jesmo li možda blizini u rezidencije ruskog Patrijarha, upitali smo osoblje na recepciji.

„Može se tako reći, ovdje patrijarh Kiril često navraća, sve je ovo zemljište Ruske pravoslavne crkve. Ona ondje zgrada to vam je kao ministarstvo vanjskih poslova RPS-a. Patrijarh tu navraća kako bi se sastao sa svojim suradnicima, može se reći ministrima“, pokazivala nam je ljubazna recepcionarka.

Nismo još posjetili izvana prelijepe crkve koje su u istom dvorištu kao i hotel, jedna je tek dvadesetak metara udaljena od naše sobe. Kad bolje razmislimo, mogli bismo navratiti i izmoliti koji „Oče naš“ za Vatrene, ne za rezultat, neka pobijedi bolji, nego da svi budu na broju i spremni za utakmicu.

Ako ništa drugo, neće biti na odmet, crkva je crkva, katolička ili pravoslavna, nema tu neke bitnije razlike. Nadamo se samo da se neće srušiti, nismo već dugo bili na misi, ma teško se sjetiti... U sobi na zidu visi ikona Svetog Nikole i prijekorno nas gleda, kao da nam želi poručiti da je onaj zrakoplov u Sočiju mogao i poletjeti. Gutamo knedle i spremamo se, što bi rekao Bare, vrijeme je da se krene.

Nastavi čitati

Nastavi čitati