Okršaj Hrvatske i Francuske na Lužnjikiju bit će deveto finale u povijesti svjetskih prvenstava u kojem se sastaju dvije europske ekipe, te četvrto SP u nizu na kojem će slaviti neka europska momčad nakon što su na zadnja tri slavile Njemačka, Španjolska i Italija.
Prvo europsko finale u povijesti SP-ova igrano je 1934. kada su u Rimu snage odmjerili Italija i Čehoslovačka. Azzurri su slavili 2:1 nakon produžetaka, a pobjednički pogodak je zabio Angelo Schiavio u 95. minuti. Čehoslovačka je povela u 71. minuti golom Antonina Puča, a 10 minuta kasnije je izjednačio Raimundo Orsi.
Četiri godine kasnije u Francuskoj u završnom susretu igrali su Italija i Mađarska, a aktualni svjetski prvaci su slavili 4:2 obranivši titulu prvaka. Bila je to sjajna utakmica s tri gola u prvih 15 minuta, te četiri u prvom dijelu. Po dva gola za Italiju zabili su Gino Colaussi (6, 35) i Silvio Piola (16, 82), dok su za Mađare zabili Pal Titkoš (8) i Gyorgy Sarosi (70). Talijane je do obrane naslova vodio glasoviti trener Vittorio Pozzo, jedini trener s dva svjetska naslova.
Čudo u Bernu
Zanimljivo, Talijani su na putu do prvog mjesta odigrali četiri utakmice i u svakoj su primili pogodak.
Trebalo je proći skoro 20 godina da se u finalu ponov susretu dvije europske vrste. I to je bilo finale za pamćenje poznato i kao Čudo u Bernu.
U finalu je Njemačka pobijedila Mađarsku s 3:2 i to nakon što je mađarska Laka konjica dobila njihov susret u skupini 8:3, a u finalu povela 2:0 nakon osam minuta golovima Ferenca Puškaša (6) i Zoltana Czibora (8). Izjednačili su Max Morlock (10) i Helmut Rahn (18), a pobjednički pogodak zabio je Rahn u 84. minuti. Njemačka je tom pobjedom prekinula mađarski niz od 30 susreta bez poraza.
Jedno od najluđih europskih finala na svjetskim prvenstvima je odigrano 1966. u u Londonu kada je Engleska pobijedila Njemačku 4:2. Utakmicu je obilježio (ne)postojeći pogodak Geoffreya Hursta u 101. minuti koji je prelomio susret. Niti danas nije poznato je li lopta prošla gol crtu. No, suci su priznali Hurstov gola za 3:2, a do kraja utakmice Hurst je u 120. minuti zabio za 4:2. Prije toga je postigao gol i u 18. minuti, a među strijelce se upisao i Marti Peters (78). Za Njemačku su zabili Helmut Haller (12) i Wolfgang Weber (89).
U Munchenu 1974. u finalu su igrali SR Njemačka i Nizozemska i Elf je slavio 2:1. Nizozemci su poveli već u 2. minuti preko Johannesa Neeskensa, no domaćin je u nastavku susreta okrenuo rezultat golovima Paula Breitnera (25-11) i Gerda Mullera (43).
Bio je to jedan od ukupno 14 Mullerovih golova na svjetskim prvenstvima i svih 14 je zabio unutar kaznenog prostora.
U Španjolskoj 1982. finale su igrali Italija i SR Njemačka, a Italija je pobijedila 3:1. Talijani su poveli 3:0 golovima Paola Rossija (57), Marca Tardellija (69) i Alessandra Altobellija (81), dok je gol za Nijemce postigao Paul Britner u 82. minuti. Zanimljivo, Azzurri su na tom prvenstvu jedva prošli dalje nakon tri remija u skupini i razlike pogodaka 2:2.
Talijani sve četiri titule uzeli protiv Europljana
Dvije europske ekipe u finalu smo gledali i 2006. u Njemačkoj gdje je Italija boljim izvođenjem jedanaesteraca pobijedila Francusku s 5:3 nakon 1:1 u 120 minuta igre. Bio je to susret u kojem su golove zabili Zinedine Zidane (7-11m) i Marco Materazzi (19).
Njih dvojica su se našla u središtu pozornosti i u produžetku kada je Zidane udario Materazzija glavom u prsa u 110. minuti susreta i dobio crveni karton.
Posljednji put europsko finale smo vidjeli u Južnoj Africi 2010. kada je Španjolska pobijedila Nizozemsku 1:0 golom Andreasa Inieste u 115. minuti. Bio je to susret sa čak 14 žutih i jednim crvenim kartonom.
Europska finala svjetskih prvenstava:
1934.: Italija - Čehoslovačka 2:1
1938.: Italija - Mađarska 4:2
1954.: SR Njemačka - Mađarska 3:2
1966.: Engleska - SR Njemačka 4:2
1974.: SR Njemačka - Nizozemska 2:1
1982.: Italija - SR Njemačka 3:1
2006.: Italija - Francuska 5:3 11m (1:1)
2010.: Španjolska - Nizozemska 1:0 (prod)
