Opako sparni i lako zavodljivi Rostov na Donu zamalo smo napustili s praskom. Nije bilo baš daleko. Sa škripom guma i do daske odvrnutom Metallicom iz trošnog automobila opičenog taksiste, banuli smo u sitne sate na vrata našeg hotela. Kad tamo specijalna policija.

"Nije valjda zbog vas", dobacio je taksist koji kao da je izašao iz Tarantinovog filma.

"Taman smo se vratili iz grada i legli. Odjednom je zazvonio telefon, s recepcije su nam rekli da hitno odemo van", prepričali su nam što se dogodilo Karlo i Tom Čotić, otac i sin, australski Hrvati iz Melbournea, koji su odsjeli u našem hotelu na periferiji Rostova. Zatekli smo ih u foajeu hotela.

"A bilo je panike, neki su trčali po stepenicama. Dobro je što niste bili ovdje. Izveli su nas sve ispred hotela, policiji je trebalo nekih sat vremena da pretraži hotel. Mi smo onako šokirani stajali na sigurnoj udaljenosti i pratili što se događa. Srećom, nije bilo ništa, lažna dojava. Nije bilo baš ugodno vratiti se u hotel. Stariji bračni par iz Engleske zatražio je premještaj u drugi hotel. Mi smo odlučili ostati", priča nam Karlo, fini gospodin u zrelim godinama, inače rodom iz Dubrave, sela iz okolice Splita.

"Otišao sam trbuhom za kruhom prije pedeset godina. Sin mi se rodio u Melbourneu. Prvi put pratimo Vatrene na velikom turniru. Prava avantura. Odmah je sve krenulo težim putem. U Singapuru smo zakasnili na let za Dubai, jer je zrakoplov kasnio, pa su nas skrenuli na Peking. Tamo smo prespavali, pa za Moskvu", prepričao nam je Karlo, a Tom se ubacio na vrlo dobrom hrvatskom.

"Nije to sve. Naplašili su nas da neće biti hotelskih mjesta u Rusiji, pa smo riskirali i rezervirali sobe u Kazanju. Platili smo i vlak od Moskve, a na kraju Hrvatska potuče Argentinu i bude prva, ha, ha, ha.. Sve nam je propalo, novac ne vraćaju. Ali, nema veze, presretni smo da Hrvatska pobjeđuje, i da gledamo to uživo", s osmijehom od uha do uha prepričao nam je Tom, muškarac u kasnim dvadesetim.

Neće grom u koprive

"Dugo nisam bio u Hrvatskoj. Zadnji put prije 12 godina, došao sam baš kad je Hrvatska igrala s Brazilom u Splitu. To se pamti za cijeli život, atmosfera je bila sjajna. Nadam se da ću još jednom doći prije mirovine", smije se Karlo i objašnjava da je Australija daleko, a nema se puno vremena, godišnji kratko traje, ni troškovi nisu zanemarivi.

"Sad nam se ukazala šansa da pratimo Hrvatsku i tko zna kada sljedeći put. Nadam se do kraja života barem još jednom ovakvom turniru", kaže Karlo.

Eto, noćni život u Rostovu i koja piva više sačuvali su nas od drame u hotelu. Dojavu o bombi i evakuaciju nesvjesno smo eskivirali. Nije da smo baš brinuli je li policija obavila dobar posao, zaspali smo kao bebe. Ma neće grom u koprive.

Puno opasniji bio je prijevoz u zračnu luku Platov. Nije baš blizu, pedesetak kilometara od grada, a po nas je stigao taksist koji bi lako prošao kao reli vozač. Četiri člana posade, pet velikih kofera, dva laptopa, tri ruksaka, kamera i tronožni stalak. Dacia Lodgy puna kao oko.

"Tak drugari, možem pojti", trljajući ruke kroz zube je procijedio zalizani taksist zlatnog zuba dok su mu brci titrali od zadovoljstva. Zarada će mu, nema sumnje, biti lijepa, no hoćemo li u jednom komadu stići do cilja, pomislili smo nakon nekoliko minuta vožnje.

Luda vožnja do zračne luke

Troje škare za dlaku, dvije sočne psovke i jedno dugačko pretjecanje po zaustavnoj traci bili su dovoljni da se iznenada uozbiljimo i prestanemo smijati sinoćnjim dogodovštinama.

"Hrvat', čto ušel", upitao nas je tako nešto i opalio se smijati dok je stiskao gas do daske.

Nije nam trebao prijevod, a ni glumatanje hrabrosti, provalio nas je da trzamo i kočimo nogama kroz karoseriju kao Kremenko.

"Ne žuri nam se baš tako", uzvratili smo i prihvatili zezanciju. Ma peri, nije nam valjda ovdje suđeno. U Nižnjem nas čeka velika utakmica, a možda i nove noćne avanture. Ako bude sreće...